Sasvim sigurno se velika većina ponekad upita zašto je pojedinim ljudima lako da se obogate, dok je, eto, njima predodređeno da čitav život spajaju kraj s krajem.
Da li je to što ih toliko razlikuje njihovo obrazovanje, inteligencija, vještine, osjećaj za trenutak, radne navike, poznanstva sa uticajnim ljudima i političarima, sreća, izbor posla ili investicije?
Američki sociolog koji je osmislio jedan od najboljih treninga za kontrolu vlastitih finansija Harv Eker tvrdi da ništa od nabrojanog nije uslov da bi čovjek bio uspješan i zarađivao dovoljno novca za lagodan život, te da rješenje treba da potražimo u našem razmišljanju i odnosu prema radu i novcu?
Ovo pitanje se samo nametnulo kao tema kolumne nakon kraćeg razgovora sa mladim aktivistom na jednom od opozicionih štandova postavljenom na banjalučkom Trgu Krajine, koji me ubjeđivao da građani Republike Srpske imaju dva izbora - izaći i glasati za opoziciju ili pobjeći odavde glavom bez obzira.
Zašto i gdje bježati, pitao sam, i dobio klasično pesimistično nabrajanje kako je vlast korumpirana, kako on kao mlad čovjek ne može dobiti nikakav posao, ni običnog čistača, zato što nije član vladajuće stranke i da su svi na vlasti notorni kriminalci koji samo kradu...
Zašto ne pokreneš vlastiti posao, mlad, obrazovan... zašto bi ti cilj u životu bio da radiš u nekoj državnoj instituciji od osam do četiri sa pauzom od pola sata... Ako imaš ideju možeš je realizovati preko paketa sa povoljnim kamatama preko Investiciono-razvojne banke, možeš zaraditi puno više novca nego radeći nekakav dosadni administrativni posao... Tako bi ti mogao da zaposliš nekoliko ljudi da rade, a ne da ti tražiš da ti neko drugi nađe posao.
Ali plata u državnoj instituciji je sigurna, a i ne mora puno da se rinta kao u privatnoj firmi... Blijedo i sa čuđenjem mi odgovara dečko sa nepunih trideset godina i završenim fakultetom, koji vjerovatno još živi sa roditeljima i žica od njih za džeparac i koji se savršeno uklapa u ona silna istraživanja po kojima mladi uglavnom žele da pobjegnu s ovih prostora jer ovdje ne vide nikakvu perspektivu za svoju budućnost.
Zašto većina mladih ljudi, stvarno velika većina, smatra da im neko drugi, u ovom slučaju uglavnom država ta koja im treba omogućiti stalni posao, dobru platu, jeftin stan i zdravu hranu?
Odgovor na ovo pitanje je veoma kompleksan, ali u samoj svojoj srži dotiče se najvećeg fenomenološkog problema s kojima se susrećemo, a to je odnos prema radu.
Jednostavno naše društvo, a nije bolje ni u državama u okruženju, nema izgrađenu naviku promovisanja rada i preduzetništva kao univerzalnih vrijednosti, već se od obrazovnih do svih drugih institucija promoviše kult nekakve finansijske uravnilovke, da svi treba da imamo otprilike isto. Rad se smatra nužnom potrebom i kako se to kaže "radi samo onaj ko mora". Danas smo u izbornoj kampanji, pa uzmite i detaljno analizirajte ekonomske programe većine stranaka. Šta to one konkretno nude kad je rad u pitanju? Ništa. Ne promovišu ga kao vrijednost, već pričaju o socijalnoj pravdi i većim platama.
To u suštini nije loša priča, ali da bismo bolje živjeli kao pojedinci moramo puno, puno više da radimo. Svi. Država je uspješna ukoliko obezbijedi samo okvire u kojima ljudi mogu da pokažu svu svoju poslovnu sposobnost i kreativnost. I ništa više.
Nije sve ni do države. Uglavnom je do nas samih, našeg odnosa prema okruženju i našim navikama.
Evo nekoliko pitanja za razmišljanje. Šta ste sve od rođenja čuli o novcu i bogatim ljudima? Krenimo redom nabrajati fraze: novac je nužno zlo, novac je izvor svog zla, bogataši su obični kriminalci, bogataši su pohlepni i nemoralni ljudi, za pare mora krvavo da se radi, novcem se sreća ne kupuje, užasno je koliko je bogat, para vrti gdje burgija neće, nije nama suđeno da imamo para, političari su korumpirani lopovi...
Mladi ljudi koji odrastaju u sredini u kojoj prevladavaju ovakva uvjerenja, a naše društvo je upravo takvo, prihvataju ih kao tačne činjenice. To je to.
Harv Eker to objašnjava da ovakva uvjerenja dovode do zaključka da je sticanje veće količine novca vlastitim radom samo po sebi veoma nemoralan posao, što društvo dovodi u gotovo šizofrenu situaciju da s jedne strane prirodnu težnju ljudi da sebi i svojoj porodicu osiguraju što bolje materijalno stanje u startu ograničavaju na "potrebna sredstva za život" i sve što prelazi preko toga vodi u sumnjivo, nemoralno društvo.
Cilj u životu koji sebi postavljaju, a odnosi se na mlade ljude, bar tako pokazuju gotovo sva istraživanja koja sam analizirao, je da imaju dovoljno novca za život... i ako tu platu dobijaju redovno, e to je pravi uspjeh. Danas se redovna plata uglavnom poistovjećuje s radom u državnoj instituciji.
Ta praksa je dobrim dijelom i ozakonjena, pa je razumljivo zašto se poteže i veza i lova da se dođe na "državne jasle". Samo jedan očigledan primjer... Skoro sve banke u svojim pravilima o kreditiranju prednost daju zaposlenima u državnim službama ili ako radite u privatnom preduzeću potrebno je imati činovnika za žiranta. Ako sad država dozvoli ovakvo ponašanje banaka, kako onda možete uopšte promovisati privatno preduzetništvo, kako mlade ubijediti, naučiti da treba da žive od vlastitog rada, da treba da realizuju svoje ideje...
Da bi se to promijenilo potrebno je da vlast stvara pozitivan ambijent u kome će se vrednovati rad i stvaranje nove vrijednosti i da je tome istinski i potpuno posvećena. Mlade ljude treba ubijediti da će bez obzira koji posao da rade biti plaćeni samo onoliko koliko vrijede na tržištu. Kroz obrazovni sistem, od osnovne do srednje škole, treba ih ohrabrivati i podučavati da stvaranje bogatstva radom nije samo puka fraza već životno pravilo, da biti uspješan ne znači biti i kriminalac, korumpiran i nemoralan. Sve ostalo je prazna priča.