S ovakvim rasporedom snaga, HRT se ne može promijeniti. Kad se promijeni vlast, onda treba promijeniti sve, ali tada će postaviti ključno pitanje - s kim i kako?
Kako ćeš ti od Informativnog programa napraviti kompetentnu njuz-organizaciju? Ima li ondje ikoga tko se razumije u posao, naime u specifični medijski jezik modernih elektronskih medija, odnosno u stvari kojima se političke i informativne emisije bave?
Na Televiziji svatko će ti reći da imaju vrlo mali broj "televizičnih" kadrova, dakle ljudi vještih prezentaciji, što je, navodno, zasebno i jako specijalizirano područje novinarstva, dok stručnjaka za bilo što o čemu televizija javlja - o ekonomiji, vanjskoj i unutrašnjoj politici, izbornoj demografiji, znanosti i tehnici, naprosto nemaju... "Ali", reći će, "nisu nam ni potrebni!" Jer, program se, po njihovu mišljenju, pravi tako da ti lijepo pozoveš stručnjake u studio, a oni onda stanu natenane tupiti o svojoj materiji, dok je tvoj zadatak da se iščuđavaš i postavljaš potpitanja, a jedino o čemu moraš voditi računa jest da kod sastavljanja panela primijeniš ključ "tri slijeva, tri zdesna" i obavezno pozoveš još i kakvoga popa ako je tema iole pertinentna, te jednog čudaka opće prakse (recimo Slavena Leticu), tek da se razbije posvemašnja učmalost. Može i neka žena koja će koloristički solirati pred korom momaka u crnim odijelima, ali to nije nužno. Onda se trkelja jedno četrdeset i pet minuta ili sat vremena, može i s telefonskim uključivanjem nimalo slučajno odabranih primitivaca iz duboke zabiti. I evo ti lijepe emisijice, tri-četiri posto rejtinga, ali što bi i htio za "javni sadržaj" koji, razumije se, nikoga ne zanima?
Recept je, dakle, jednostavan - svu mudrost svijeta svedeš na mjeru vlastitog idiotizma. Taj genijalni pristup uveo je na HTV besmrtni Tonči Vrdoljak. Bivša spikerica Ksenija Urličić, princeza-ratnica čiji je brat postao predsjednik hadezeovskog Sabora, primijenila ga je i u zabavnom programu, gdje je opća formula televizijskog populizma pretvorena u urlikanje raznih provincijskih kretena koji su izvodili svoj ratni ples nazvan "domoljubni dance".
Da bi se ova formula mogla uspješno realizirati u programskoj praksi tzv. Informativnog programa, bilo je potrebno godinama ustrajno primijenjivati načelo negativne selekcije. Skup majmuna koje su morali okupiti za ovakvu novinarsku praksu nisi mogao samo tako naći na cesti. Da zaustaviš bilo gdje u gradu prvih sto prolaznika oni bi, na svakom testiranju, bolje prošli od slučajnog uzorka televizijskih namještenika iz njihova Intim-bara, pojilišta na kojem se okuplja sva televizijska prisavska fauna (što mi daje ideju za show-program - kviz pod naslovom "Sto protiv sto"). Zaista, gdje ćeš naći na okupu toliko ignoranata, mediokriteta, neupućenih i neobrazovanih te nedovoljno školovanih tipova? Vjerojatno ih u istoj koncentraciji nema ni na najvećem domaćem veleučilištu, pa ni na mostarskom univerzitetu "Ban Stjepan Kosača", stožernoj ustanovi hrvatskog pseudoakademizma! Kad bi samo na HRT poslali jednog inspektora Ministarstva prosvjete da po hodnicima presreće namještenike s pitanjem - "Koliko je rastao hrvatski BDP prošle godine?" - nastala bi strašna cika, digla se neviđena dreka…
"Pa ja sam voditeljica, zašto mene pitate?"
"Ja nemam pojma, ja sam direktor programa, to nije moj posao!"
"Dajte me pustite na miru, ja sam bubnjar u Simfonijskom orkestru Glazbene proizvodnje!"
"Ma, molim vas, pa ja sam scenograf, ali kako scenu uglavnom gradi Propadalo ili se praktikabli naprosto unajme od Marine Marinović, mogu vam jedino izraditi kuhinju po mjeri, ali nemojte me maltretirati s tim budalaštinama!"
"Vi niste normalni, mi smo šoferi Radija, tu smo na piću sa dečkima iz televizijske garaže, kakav BDP, kakvi bakrači!"
"Ja vam nemam pojma, ja sam kostimografkinja i posuđujem po buticima odijela za voditelje, a o tome što me pitate ništa ne znam - bio je tu neki mali koji je sve te takve stvari znao, ali kako je bio honorarac, otpustili su ga prilikom smanjivanja personala!"
Bilo bi ih, ipak, zabavno zaskočiti pitanjem: "Što je ispravno hrvatski - Iran ili Irak?" Odgovor je, naime, jedan istaknuti urednik Dnevnika, prije destak godina, iznerviran, zatražio od režije prije samog početka emisije... On je i sad na Televiziji, zauzima važno, no manje vidljivo mjesto u hijerarhiji, a ozbiljnost izražava ustrajnim mrštenjem.
I sad - imaš što imaš. Oni najbolji poput Ive Gačić (ona ima zbilja dobre noge) i Mislava Bage (malog, drskog novinara sa srednjom ugostiteljskom koji se političarima zalijeće u noge, agresivan poput šnaucera) već su se prebacili na komercijalne televizije, a ostali, potpuno rezignirani te lišeni svake ambicije, čekaju sljedeći nalog ovih ili budućih političkih gospodara, spremni da ih u potpunosti ispune, naravno, u skladu sa svojim mogućnostima…
Bi li se tu, dakle, uopće dalo nešto napraviti?
Dok sam vjerovao kako Popovac, Stipić i ekipa zaista misle nešto učiniti s programom - pristali su da vrate "Latinicu", ali nije potrajala - pokušao sam sebi i njima, budući da su pošteno priznali kako se uopće ne razumiju u uređivanje programa - objasniti da bi se nešto moglo, čak i u tako očajnim prilikama u kakvima je realno Hrvatska televizija. Jer, uvijek nešto možeš, grčiš se i kemijaš, a onda, ako te krene, pošto auditorij uvijek pozitivno reagira ako uoči urednički angažman - dobiješ zalet, stekneš energiju i uđeš u veće pothvate pa poduzmeš radikalne zahvate… Improvizirajući, bez prethodnog promišljanja, bio sam im, otprilike, rekao ovo:
Najveći vam je problem Dnevnik - to je glavna emisija javne televizije, a pritom uočljivo najlošija... U osnovi, problem je to što su urednici ujedno i voditelji, odnosno novinari. Nitko od njih nije sposoban za sve tri role - da prezentira, uređuje, istražuje. Na televiziji, uostalom, uopće nema investigativnih novinara, prema tome, oni sad nisu sposobni proizvesti sadržaj na kojem se format zasniva.
Podjela mora biti: jedni su talking-heads, odnosno anchormani, drugi - urednici emisija, a treći - redaktori, odnosno urednici rubrika na njuz-desku.
Talking-head pojavljuje se u sporednim izdanjima vijesti pa bez razumijevanja čita tekst s blesimetra i osmjehuje se. Anchorman je pak ozbiljna i ugledna persona, lik koji interpretira pripremljen materijal, šarmira auditorij i druge voditelje s kojima je u personalnoj interakciji, a ponešto i sam dometne, kao Šprajc onu svoju obaveznu šalu na kraju... Ali ne možeš od njega očekivati da još u toku dana pripremi sve forske segmente, reportaže, da komponira emisiju, pa se stoga voditelji-urednici svakog dana mijenjaju, što je protivno glavnom zakonu tog televizijskog formata - anchorman mora biti na ekranu svake večeri, on je identitet centralne emisije vijesti, kao muzička špica ili zemaljska kugla koja se okreće iza njegovih leđa. Dakle, mora nastupati svakog dana, eventualno se mogu mijenjati dvije ekipe, kao na Novoj, da ljudi ne popadaju s nogu, ali tada, naravno, sve ostalo moraju raditi drugi, nevidljivi urednici, pa će sva izdanja emisije biti identična u smislu uređivačke politike, a ne da se kao sad mijenjaju i politička opredjeljenja, već prema tome vodi li emisiju Zagrepčanin ili Hercegovac. To je čista sprdnja, nezamisliva u ozbiljnim državama gdje se iz budžeta (ili parabudžetskih javnih prihoda) plaća sav taj televizijski cirkus.
Robu moraju naručivati nevidljivi urednici Dnevnika (engleski: producers). Uspješni su ako iskopaju neke ekskluzive. Oni se, dakle, viđaju s informatorima i izvorima te pripremaju ono što je unaprijed planirano kao vlastita istraživačka tema, ili pak samo prilozima proširuju tekuće vijesti koje su našli na agencijskim web-stranicama. Urednicima šefuje Urednik dnevnika - to je glavni kuhar u ovoj kuhinji, tip koji sve zna, mag u profesiji, ali on se bavi samo skupljanjem na hrpu robe od koje će se poslije iskrojiti emisije u 19.30, a ne i njenim oblikovanjem... Deadline u uredništvu je termin isporuke robe u obradu, a odmah poslije toga (u kasnim poslijepodnevnim satima), ljudi se tu bacaju na pripreme sutrašnjeg izdanja.
Urednici, dakle, izabiru clipove iz agencijskog njuz-paketa (izbori, poplave, potresi…) pa ih zatim šalju na desk gdje vijest raspisuju urednici područja - specijalisti za vanjsku politiku, ekonomiju, industriju, energiju, stranački život, izbore, socijalnu politiku i zdravstvo te kulturnu djelatnost, organizirani u četiri uobičajene rubrične grupacije: unutrašnja politika, vanjska politika, ekonomija, kultura. Ti desk-urednici (engleski: subeditors) također su ujutro instruirali reportere kad su odlazili napraviti reportaže što su ih naručili urednici-producenti, tako da ne srljaju poput Lunohoda, odnosno kao Jarak kad izađe na teren i nepripremljen upadne u neku blatnjavu stvarnost... Po tim procedurama funkcionira svaka novinska i televizijska news-gathering orgnizacija na svijetu, osim na Hrvatskoj televiziji. Na Hrvatskoj televiziji lud jebe zbunjenoga.
Anchorman nije dovoljan, rekoh tada ovim dečkima, Popovcu i ostalima, ne primjećujući da me promatraju kao ludu, pristojni a nezainteresirani - potrebna su vam, rekoh, tri lika… Osim glavnog sidra, koji otvara njuz senzacijama i ekskluzivama, mora biti posebni frontman za ekonomiju, još jedan za vanjsku politiku i četvrti za sport. Pritom pomiješaš muške i ženske i dobiješ uobičajenu frontu za voditeljskim stolom, pa se od jednog prelazi na drugo područje uz samo naizgled opuštenu konverzaciju. Jedino meteorolog stoji, on je peti, vanjski igrač, može započeti još pred stolom, gdje ga nešto podjebavaju, a onda čovjek napravi dva-tri koraka i stane ispred svoje sinoptičke karte.
Prezentaciju nadzire režiser Dnevnika, što je vrlo važna, a ne puka tehnička funkcija, jer on priprema listu s minutažom, radi na scenariju, brine za tekst, scenu i svjetlo, efekte i grafiku, odgovoran za dinamiku showa, koji ne ovisi samo o kvalitetu materijala, nego i o vizualnoj opremi.
Nije vam sve to tako velik problem, rekoh, evo, stavite, recimo, Šprajca kao anchormana, pa uz njega, za ekonomiju, ako nema nikog drugog, vražjega Đuru Tomljanovića, kakav jest da jest on nešto o tome zna, ili je čuo, za razliku od one nesretnice Čeljuske koja s privredom ima veze jedino utoliko što je ranije bila udana za privrednog kriminalca. Đuri bi trebalo narediti da obrije brkove, kao znak da je napušten model dogovorne ekonomije. Onda, recimo, pokušate nagovoriti Rakićku da se dnevno aktivira, a sportaša imate koliko hoćeš, u svemu, ta bi četiri lika ulijevala neko povjerenje, a to im i jest glavna funkcija: oni emisiji posuđuju svoj lik i osobnost, pretvarajući se u njen zaštitni znak.
Zatim bi trebalo formirati uredništvo s producentima pod jednim iskusnim, pravim urednikom Dnevnika, odnosno Dnevnog informativnog programa. Nećeš ga naći na televiziji, ali to nije ni bitno, jer je taj posao općenitog žurnalističkog karaktera i mogao bi ga recimo - nisam im to onda rekao, nego mi je kasnije palo na pamet - odlično obavljati recimo Drago Hedl, najbolji hrvatski novinar. Drago je radio za sve domaće važnije novine, zatim za "Guardian", "Time" i BBC, dobio je sve moguće domaće i neke svjetske novinarske nagrade, napisao je devet knjiga, tri drame te snimio više dokumentarnih filmova od kojih je onaj dugometražni o Vukovaru posvuda nagrađivan. Drago je miran, konstruktivan, profesionalan. On bi čak mogao strpljivo izaći na kraj s ovom bulumentom televizijskih lemura. Znao bi angažirati konzultante, domaće i strane, da se ustroji prava televizijska informativa, umjesto ove jadne, diletantske travestije koju su prepišali komercijalni kanali, a prema kojoj čak i srpski dnevnik RTS sad izgleda kao CNN.
Urednik Dnevnog informativnog programa pobrinuo bi se, osim za Dnevnik i ostale emisije vijesti, za političke dokumentarce, koje bi trebalo izdvojiti iz dokumentarno-feljtonskog programa, kako se ne bi naručivali skupa s filmovima o ronjenju na potopljene galije ili uzbudljivim potragama za velebitskom degenijom... Zato što nema politički orijentiranu redakciju dokumentarnog programa, HTV nikad i nije proizvela neki vrijedan politički dokumentarac poput Hedlova nagrađenog "Vukovara", što ga je, koje li sramote, producirao - Veran Matić s beogradskog B92!
Eto, imao sam za one dečke još mnogo savjeta, ali nismo imali vremena, razišli smo se, a oni su se bacili na ono što jedino razumiju - koncentraciju moći i nadzor nad financijskim tokovima, koje čvrsto drže u svojim rukama. Za programski oporavak HTV, bez čega cijelu tu firmu treba naprosto ukinuti kao "Vjesnik", morat će se pobrinuti neka druga ekipa...