Vlada Republike Srpske prihvatila je juče ponudu "Telekoma Srbija" za državni paket akcija "Telekoma Srpske" po cijeni od 646 miliona evra, što je znatno više i od najoptimističnijih očekivanja.
To je do sada najveća investicija u RS, kojoj bi se, ako sve bude išlo po planu, uskoro mogla pridružiti još tri velika projekta - izgradnja termoelektrane u Gacku, u saradnji sa `Elektroprivredom Češke Republike` (1,5 milijardi za izgradnju), privatizacija naftne industrije (vrijednost projekta oko milijardu evra) i, konačno, izgradnja mreže autoputeva, u saradnji sa austrijskim `Strabagom` (dvije milijarde evra).
Svi projekti su u poodmakloj fazi priprema, a onaj najvredniji, sa `Strabagom`, trebao bi da bude konkretizovan 11. i 12. decembra, kad u Banjaluku na pregovore dolazi menadžment austrijskog koncerna.
Prodaja `Telekoma` je, dakle, samo prvi korak ka snažnijem investicionom talasu, koji bi, u slučaju potpune realizacije, mogao da iz temelja promijeni sliku ekonomije RS, sa snažnim pozitivnim uticajem na sveukupna ekonomska kretanja u cijeloj državi.
Doduše, ovakvu cijenu, s obzirom na najave iz Vlade da `Telekom` nipošto neće dati ispod 400 miliona evra, malo ko je očekivao, pogotovo Mladen Ivanić, koji je u neslužbenim razgovorima kao `ekonomski ekspert` upućen u poslovanje `Telekoma Srpske` njegovu vrijednost licitirao od 50 do 125 miliona evra. Koliko će priliv novca od novih investicija značiti za entitetsku ekonomiju, dovoljno govori i sam projektovani budžet za 2007. godinu od 1,25 milijardi maraka, koji je čak manji od cifre ponuđene za 65 odsto akcija `Telekoma`.
Ovo je, međutim, tek prvi korak, jer tek sada treba biti oprezan i promišljen. Novac mora da se usmjeri na prave adrese, dakle, dalje investicije i oživljavanje privrede, ne zanemarujući teške socijalne prilike u kojoj živi dobar dio naroda, ali ne stavljajući ih u prvi plan. Investicioni plan, kakav je sačinjen u Srbiji, može da posluži kao dobar primjer.
Prodaja `Telekoma` trebalo bi, konačno, da stavi na tačku na i na beskonačne političke igre, koje su je pratile još od jula 2003. godine, kad je, raspisivanjem tendera za izbor finansijskog savjetnika, počeo proces privatizacije. Pod patronatom Svjetske banke, samo izbor savjetnika trajao je više od dvije godine, a Vladina komisija (tadašnji ministar finansija Svetlana Cenić, ministar saobraćaja Dragoje Lajić, direktor Direkcije za privatizaciju Vladimir Mačkić i direktor `Telekoma` Slavića Krunić) izabrala je `Raiffeisen investment` za najboljeg ponuđača. Oni su pobijedili jer su unaprijed procijenili da se `Telekom` može prodati po cijeni od 150 do 350 miliona evra. Izbor savjetnika pratio je stalni sukob interesa između SDS-a i PDP-a. Upućeni u cijeli proces tvrde da je upravo izbor savjetnika izazvao izlazak PDP-a iz skupštinske većine sa SDS-om, jer se Ivanićeva partija, po nekim informacijama, zalagala da se finansijsko savjetovanje povjeri kompaniji CAIB.
Savjetnik je poslije višemjesečne analize izišao sa zaključkom da `Telekom` vrijedi od 320 do 340 miliona evra, na osnovu informacija koje su dobili ni manje ni više nego u samom `Telekomu`. Po tome je jasno da je neko nekoga vukao za nos u cijeloj priči. Zašto, to vjerovatno znaju samo protagonisti ove priče, koja je, na sreću, doživjela sretan kraj, i to zahvaljujući potpuno drugim ljudima.