Dugo vremena prije rata mi smo se, uglavnom mlađi pisci, sastajali u podrumskim prostorijama restorana Izdavačkog preduzeća "Svjetlost". Neki od nas su dolazili svakodnevno, družili se, raspravljali o knjigama koje su izašle, bavili se ogovaranjem, što je sasvim normalno.
Nisam baš bio revnosan posjetilac, ali sam znao da se nađem u centru rasprava, prisustvovao sam ponekad pijanstvima, bučnim polemikama. Dešavalo se da sjedim za stolom s Radovanom Karadžićem.
S Radovanom nisam bio posebno vezan, naši literarni afiniteti su bili različiti. On je bio preokupiran tradicionalnom književnošću, a ja sam bio sasvim okrenut modernom književnom izrazu. Pa ipak, to nas nije sprečavalo da sjedimo dugo vremena u priči o nekom novom djelu. A onda se čula priča kako je Radovan Karadžić zatvoren, zajedno s nama nepoznatim Momčilom Krajišnikom optužen je za malverzacije oko gradnje vikendica. Tako smo se neko vrijeme sastajali bez Radovana, a onda je najednom opet došao. U toj zgradi "Svjetlosti" bile su i prostorije Udruženja književnika BiH, te je Radovan došao da traži od svog udruženja zaštitu. Sjećam se da je donosio gomilu papira koje bi trebalo da ga oslobode, jer je bio pušten da se brani sa slobode. Neprekidno nas je uvjeravao da nije nimalo kriv.
Pošto sam bio član Upravnog odbora u Udruženju književnika, sjećam se da smo u nekoliko navrata razgovarali o slučaju "Karadžić". Bez obzira ko je koliko vjerovao u Radovanovu nevinost, nastojali smo da mu pomognemo. Angažovali smo neke advokate, a i jedna naša delegacija išla je na razgovore kod Hamdije Pozderca. Čini mi se da nismo naišli na odbijanje, ali je Pozderac rekao da nije jednostavno uticati na sudske službenike. S Radovanom je najviše u tom smislu sarađivao Josip Osti, koji je bio profesionalni sekretar Udruženja. Koliko mi je poznato, taj sudski spor nikada nije okončan.
Onda se otvarala nova zgrada Društva pisaca u Kranjčevićevoj ulici. Krenuo sam da prisustvujem toj svečanosti, a uz put sam se susreo s Dariom Džamonjom. Prolazeći pored hotela "Zagreb", naišli smo na Radovana Karadžića za stolom. Pridružili smo mu se. Ubrzo je došao i Rajko Petrov Nogo, koji je za tu priliku doputovao iz Beograda. Malo smo ćaskali, a onda je Rajko kazao Dariju i meni da idemo, a oni će doći kasnije. Idući prema Domu pisaca Dario mi je kazao: "Sumnjivi su mi njih dvojica što se dogovaraju". Više se nisam s Radovanom susretao. Ubrzo je počeo rat.
Počele su padati granate po Sarajevu, grad je bio okružen od vojske na čijem je čelu bio Radovan Karadžić. Svakodnevno su padale mrtve glave. Sjećam se da su na ulici poginuli glumac Vlajko Šparavalo, vajar Alija Kučukalić i pjesnik Jakov Jurišić. Za njihove živote odgovoran je Radovan, pa me zanima da li je svjestan da je on komandovao životima i smrću na sarajevskim ulicama. Ponekad saslušam šta govori u Hagu, ali on govori o tome ko je kriv za početak rata, ali on na sudu odgovara za civilne žrtve. Kaže da su na tržnici Markale podmetnute lutke, a ja sam tamo bio, ranjen po desnoj nozi. Brzo prebacim televizijski kanal, Radovanova priča je potpuno nevjerovatna, govori kao da je došao s druge planete.
S Radovanom nisam bio naročito prisan, ali s Momom Kaporom jesam u potpunosti. Tri decenije smo provodili zajednički život, a onda je sve nestalo. Našli smo se u sedmom razredu sarajevske Druge gimnazije, pa smo nerazdvojno kretali kroz naš mladalački život. Već bi se moglo reći da smo u tom srednješkolskom dobu bili javne ličnosti, Momo je objavljivao karikature, a ja tekstove o literaturi. Profesori su nas veoma pazili, a mi smo to iskorištavali, preskakali smo časove, slabo smo učili. Ali smo se zato žustro zabavljali. Svojim šarmom još kao mladić Momo je plijenio sve oko sebe, a nas dvojica smo bili nestašni. Ne zna se da li je on više boravio u mom stanu u Logavinoj ulici, ili sam ja više obitovao u njegovom preko puta Vijećnice i Miljacke.
Kada se Momo upisao na Likovnu akademiju u Beogradu, nije prestalo naše druženje, jer sam često odlazio kod njega. Spavao sam na strunjačama u Pozorišnoj akademiji, da ne bih trošio novac na spavanje. Izlazak moje prve knjige "Četvrtak poslije petka", koju je Momo ilustrovao, proslavili smo zajedno, kao i moju prvu nagradu. Preko ljeta smo često boravili u Dubrovniku, gdje je penzionerske dane preživljavao njegov otac Gojko, pa smo se smucali po Kneževom dvoru posjećujući koncerte ozbiljne muzike. Jedno ljeto smo bili na selu kod Trebinja u posjeti kod moje tetke Zarife, gdje se Momo upoznao s trebinjskom omladinom. Često smo išli na planine, na Trebević i Igman, pa nam je tadašnji život zaista bio ispunjen.
Kad je Momo završio Akademiju, njegov stric Čedo Kapor našao mu je zaposlenje u nekoj spoljnotrgovačkoj firmi, gdje on nije ništa radio, a nije ništa ni znao. Dolazio je na posao i po cijeli dan kucao na mašini, te je tako nastao njegov veoma popularni roman "Foliranti". I to je tako trajalo sve do početka rata, a onda su između nas prekinute veze, Momo se priklonio režimu Slobodana Miloševića i počeo da psuje muslimane, pa tako i mene. Ovih dana je otišao s ovog svijeta Momo Kapor a da ne znam što je prestao sa mnom da se druži.