U Federaciji BiH neko mora umrijeti ili ga bolest mora toliko razoriti da mu lijek avastin više ne može pomoći kako bi ga dobio neko drugi.
Ovo upozorenje Udruženja oboljelih od raka debelog crijeva u Bosni i Hercegovini nije se protekle sedmice našlo ni u jednoj novinskoj rubrici "top izjave", "izjave dana", "rekli su"... Novine ne prodaju priče o ljudima koje prepoznaju samo njihove najbliže komšije. Naše novine, nažalost, prodaju vijesti krcate izrazima političara: antidejtonski, antiustavno, čvrsto opredjeljenje, konsenzus, integracije, kontramjere, kozmetičke promjene, transparentno, preglasavanje... I reforme, dakako.
Ako ove riječi stalno ne koristite i ne slušate kao da niste ni živi. Tako bez reformisanog novčanika nema više ni odlaska na pijacu, niste li reformisali svoju ljetnu odjeću i obuću niste poželjan sagovornik ni konama okupljenim pred zgradom da bi dogovorile ko će zvati majstora radi popravke lifta.
Ma koliko bile popularne, integracije, čvrsta i labava opredjeljenja za konsenzus i kompromis oboljelima od karcinoma debelog crijeva ne mogu produžiti život. Zato to može lijek avastin. Na esencijalnoj je listi u cijeloj državi, što znači da ga nevoljnici ne moraju plaćati iz svog džepa. I to je dobro. Loše je što u praksi, u Federaciji BiH, nadležno ministarstvo ili ko već nije izdvojio dovoljno novca za ovaj lijek pa ga ima u ograničenim količinama. Zato se kod nas formiraju liste čekanja.
Baš kao što u normalnoj zemlji budete na listi čekanja za jeftiniju avionsku kartu do neke egzotične destinacije u svijetu. Za razliku od situacije u kojoj možete birati hoćete li na Kubu ili Sejšele putovati sada ili za šest mjeseci, mladić Nermin Duraković nema nikakvog izbora. On, kao i mnogi drugi na nesreću, zna da postoji preparat koji mu može pomoći da živi još koju godinu. Isto tako zna i da neljudska birokratska pravila nalažu da treba čekati da neko drugi prestane uzimati "njegov" lijek. Niko ko ne prolazi slične muke ne može razumjeti kako izgleda i koliko dugo traje samo jedan dan ovakvog čekanja niti može shvatiti kako ljekari na kraju odluče kome je u ovakvim slučajevima pomoć više potrebna.
Kroz sličnu agoniju prolaze i žene oboljele od karcinoma dojke. Njihov spas ima drugačije ime. Zove se herceptin i nema ga u dovoljnim količinama jer ni za njega u budžetima nije obezbijeđena neophodna suma novca.
Samo letimičnim pregledom štampe i površnim slušanjem radio-stanica svakodnevno možemo vidjeti i čuti mnoštvo apela za novčanu pomoć u liječenju tek rođenih beba, tinejdžera i nadarenih studenata. Njihovi roditelji u očajničkom vapaju nikada ne govore da su "čvrsto opredijeljeni" da im djeca ozdrave ili da zbog "antidejtonskog djelovanja" svojom platom ne mogu finansirati neophodne liječničke tretmane. Oni su svoj ponos i dostojanstvo podredili goloj i nepravednoj borbi za život onih na kojima bi svijet trebalo da ostane i nemaju ni vremena ni snage da koriste riječi koje, u suštini, ništa ne znače.
Izrazima podrške kompromisu, reformama, integracijma, ustavnom poretku i još koječemu može se baviti samo nekoliciona onih koji na svojoj koži nisu osjetili kako se i koliko poštuje ono što piše u Ustavu BiH.
Prema ovom, kao najvišem pravnom aktu naše države, svaki pojedinac ima pravo na život, na pravične procedure i jednakost, pravo na imovinu. Zagarantovano mu je poštovanje njegovog (ljudskog) dostojanstva, ne smije biti "podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu"... Ako je pravo na život ustavna kategorija, je li onda uskraćivanje bilo kojeg lijeka anitustavno? Ako Ustav BiH zabranjuje ponižavanje, zašto niko krivično ne odgovara zbog stavljanja bolesnika u poziciju da traže "vezu" ne bi li ih se skinulo s raznih lista čekanja?
Još nije zabilježeno da je ijedan od deklarativnih boraca za održavanje ili ukidanje sadašnjeg ustavnog uređenja BiH u svojim političkim istupima osudio na primjer "nepravične procedure" pri zapošljavanju povratnika tamo gdje nisu većina. Previše distancirani od životnih iskušenja i nedaća kroz koje svakodnevno prolaze ljudi nezaštićeni političkim pozicijama, imaju i vremena i smjelosti da s visine pozivaju na odustajanje od kozmetičkih promjena, na borbu protiv preglasavanja, izglasavanja i domunđavanja. Jedino se u bici za očuvanje svojih privilegija ne drže dosadnih i ispraznih frazetina. Kad štite ono što su stekli od zadnjih izbora konkretni su i nepodijeljeni. Vidjeli smo kako najglasniji zagovarači teze da Ustav treba hitno i radikalno mijenjati grčevito brane njegove dijelove koji govore da članovima državnog parlamenta plate ne smiju biti smanjivane.
Polovina države danima je blokirana štrajkom stotinak hiljada budžetskih korisnika koji obustavom rada negoduju zbog takozvanog interventnog zakona. Članovi Parlamenta Federacije BiH isprva su nezainteresovano i mudro šutjeli kao da štrajkuju radnici u Zanzibaru. Tek kad su shvatili da će ovaj zakon srezati i njihova primanja uglas su poručili da će ovaj put najodlučnije reagovati - sjediće skrštenih ruku u skupštinskoj sali i neće glasati za usvajanje ovog zakonskog rješenja. Tvrde da su legalisti i da ne mogu podržati nešto što je suprotno Ustavu Federacije BiH. Što vam je sreća donošenja zakona i tumačenja Ustava!
Većini koja nema ovu sreću da tumači sveta slova i anekse preostaje da dobro pamti i tačno sabere sve ono šta je poratnih godina dobila konsenzusima, reformama, enititetskim i neentitetskim glasanjima.
Zaključe li da je zbir, kojim čudom, ipak pozitivan za njih, neka mirne savjesti i na narednim izborima stanu uz one što mandate u vlasti potroše na recitovanje pjesmica o Ustavu kao jedinom našem problemu. Onima što i bez sabiranja i oduzimanja odavno znaju da su na gubitku termini "antidejtonski" i "dejtonski" nikada nisu ni bili vrijedni obožavanja.