Milorad Dodik i Haris Silajdžić nisu postigli dogovor po ko zna koji put. I jedan i drugi ostali su na svojim početnim pozicijama, uprkos snažnom pritisku koji su, također, po ko zna koji put, na obojicu vršili zvaničnici američke administracije.
Više od godinu dana nakon što dugotrajni američki pritisak nije uspio da dovede do izglasavanja tzv. aprilskog paketa ustavnih amandmana, američki pritisak ponovo nije proizveo najavljivani rezultat u obliku `kompromisa` između suprotstavljenih opcija. Zašto je to tako, i što je još važnije, zašto nema izgleda da u doglednoj budućnosti bude drugačije?
Amerikanci su još jednom, po ko zna koji put, primijenili svoj čuveni `pragmatizam` i nastojali da predstavnike suprotstavljenih političkih opcija dovedu do `kompromisa`, djelujući na najprostiji, naizgled `najpragmatičniji` način. Prvo su izvršili mehaničku redukciju same političke stvarnosti u BiH, svodeći je na `sukob` i `dijalog` između dvije najradikalnije suprotstavljene opcije (postepeno izbacujući iz procesa sve druge opcije kao `nebitne`). Zatim su reducirali same suprotstavljene opcije, svodeći njihovo duboko konceptualno razmimoilaženje na personalni sukob dvojice njihovih lidera, a zatim su postepeno, mehanički reducirali njihove široko suprotstavljene pozicije na najsitnije tačke oko kojih se dvojica lidera najočiglednije ne mogu saglasiti, očekujući da će se time njihova široka stajališta toliko suziti da više neće moći da služe kao čvrsta uporišta. Kada su sve ovo postigli, američki `posrednici` su i sam pojam `kompromisa` reducirali na egzaktnu aritmetičku sredinu između ovih usitnjenih i fiksiranih tačaka, očekujući da će dvojicu `pregovarača` tako najlakše dovesti do zamišljene `središnje tačke`, čiji sadržaj sam po sebi nije bitan, budući da je njena jedina funkcija da bude jednako udaljena od dvije prethodno fiksirane, `nespojive` tačke.
Međutim, paradoksalno, ali nimalo neočekivano, dogodilo se upravo obrnuto - `posrednici` su dvojici `pregovarača` samo pomogli da ove tačke što čvršće fiksiraju kao tačke ispod kojih njih dvojica ni pod kojim uslovima ne smiju ići, ako žele da zadrže minimum legitimiteta u odnosu na svoje biračke baze. Pri tome, naravno, `posrednici` su doveli `pregovarače` u poziciju da iz ovako koncipiranog `dijaloga` izostave sve ono što je bitno za razgovor o ustavnom uređenju jedne zemlje.
Jer, u zemljama koje imaju sreću da budu pošteđene ove vrste nes(p)retnog stranog intervencionizma, ustav je po svojoj suštini uvijek sintetički akt, a ne prosti rezultat koji se dobija mehaničkim sabiranjem suprotstavljenih interesa, čije tačke suprotstavljanja se zatim isto tako mehanički reduciraju i oduzimaju iz konačnog zbira. Sintetički pristup podrazumijeva kompromis kao konsenzus oko najmanjeg, pozitivno definiranog, zajedničkog sadržioca koji se može postići između različitih, pa i (privremeno) suprotstavljenih legitimnih interesa unutar jednog društva.
Mehaničko-redukcijski pristup, posve obrnuto, nastoji da uspostavi kompromis kao aritmetičku sredinu između dvije krajnosti, čime stimulira nosioce (privremeno) suprotstavljenih interesa da i sam dijalog vode isključivo preko artikuliranja krajnosti tj. ekstrema. Svaki razgovor unutar mehaničko-redukcijskog diskursa tako nužno postaje `dijalog gluhih`, odnosno, razgovor suprotstavljenih krajnosti, koje su prisiljene da uvijek djeluju kao ekstremi i isključivo kao ekstremi, da bi postigli povoljniji rezultat pri primjeni principa `traženja kompromisa` kao aritmetičke sredine.
Na ovaj način, razgovori o ustavnom uređenju nužno su pretvoreni u negativno orijentirani diskurs `pregovarača`, koji su prisiljeni da svoj politički legitimitet traže i afirmiraju putem sve većeg isticanja međusobnih negativnih razlika tj. isticanja vlastite nepomirljivosti u odnosu na mogućnost aritmetičkog kompromisa, odnosno, isticanja vlastitih nerealnih zahtjeva kao osnove vlastitog legitimiteta. Na takav postupak nije ih natjerao njihov `balkanski mentalitet`, nego anglo-američki mehanicistički redukcionizam `posrednika`, koji su `pregovarače` natjerali na `pregovaranje` isključivo o najužem, ograničenom broju tačaka vlastitog međusobnog neslaganja, spriječivši ih da razgovaraju o najširim, neograničenim mogućnostima pronalaženja minimuma zajedničkih interesa - čime bi se kompromis `vlastodržaca` mogao pretvoriti u potencijalno široki, sveobuhvatni društveni konsenzus.
No, da bismo u ovoj zemlji došli do sveobuhvatnog društvenog konsenzusa o njenom ustavnom uređenju, neophodno je da se iz svih budućih razgovora o ovoj temi izostave i dosadašnji mehaničko-redukcijski pristup i njegovi dosadašnji nosioci, `posrednici` i `pregovarači`, te da o ustavnom uređenju ove zemlje razgovor povede što širi krug zainteresiranih - parlamentaraca, građana, eksperata, javnih djelatnika i svih onih koji istinski vjeruju u sistem demokratskog odlučivanja i u svoje mjesto unutar njega.