Hrvatima, Bošnjacima i Srbima nije dobro u onim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje nisu u većini, navedeno je u najnovijem izvještaju Vlade Sjedinjenih Američkih Država. Pripadnicima konstitutivnih naroda koji svakodnevno na svojoj koži osjećaju ovdašnje shvatanje demokratije da jači uvijek tlači nije trebalo ponavljati ovu dijagnozu.
Obespravljenost i diskriminacija dugogodišnje su bolesti, stare koliko i Ustav BiH, skrojen 21. novembra, a prihvaćen 14. decembra 1995. godine. Lijek je propisan u istom ovom dokumentu koji je dio međunarodnog mirovnog sporazuma, ali nije djelotvoran jer ga se ne drže oni što bi trebali. Najviši pravni akt države BiH, kao 4. aneks Dejtonskog sporazuma, sadrži u sebi Evropsku povelju o zaštiti ljudskih prava. Teoretski bi to trebalo da bude dovoljan garant da svaki pojedinac može živjeti kao svoj u svom, bez obzira je li okružen samo pripadnicima svog naroda ili je dio rogobatne ustavne kategorije "ostali". Na terenu je situacija potpuno suprotna od garancija nabrojanih u paragrafima i člancima. Promjene nabolje jesu najavljivane i obećavane, ali je sve ostalo na tome iako su većinu reformskih zaokreta inicirali predstavnici svjetskih sila, koje su garant Dejtonskog ugovora. Slična međunarodna inicijativa za pravljenje pomaka aktuelna je i sada, u vrijeme obilježavanja 15. godišnjice od prekida rata u BiH. Može se to naslutiti iz izvještaja američke vlade o diskriminaciji, iz jednoglasne podrške službenog Zagreba i Beograda neupitnosti BiH i važnosti dogovora njenih lidera, pa i na osnovu odluke EU o ukidanju viznog režima. Signali međunarodnih faktora da je krajnje vrijeme da BiH stane na svoje noge ni sada, kao ni svih ranijih godina, neće ništa riješiti ako ih konačno ozbiljno ne shvate oni kojima su upućeni.
Građani, bili u većini ili u manjini, rekli su svoj stav na nedavnim izborima. Oni su glasali na osnovu obećanja političara o jednakopravnosti, ekonomskom prosperitetu i dugoročnom miru. Ovi glasovi, kao i inicijative iz susjedstva i svijeta, upućeni su liderima koji dosad nisu pokazivali pretjeranu odgovornost za dobijeni legitimitet da državom upravljaju u korist birača. Umjesto toga, osvojene mandate trošili su na politiku dodatnog međusobnog udaljavanja nekada zaraćenih naroda, čime su uspješno prikrivali vlastiti nerad ili rad iza kojeg su ostale opustošene tvornice, a izgrađena privatna poslovna carstva. Prije četiri godine smijenjeni direktor jedne od rijetkih profitabilnih kompanija u BiH kazao je da je u ovoj zemlji ostalo za prodati još oko sedam milijardi vrijednog kapitala. Tek kad se završi ovaj unosni posao, procijenio je, tada će političari početi raditi na prioritetima navedenim u zvaničnim programima vlada jer više neće imati prilika za zaradu "sa strane". Od famoznih sedam milijardi ostale su rupe u budžetima na svim nivoima, povećana je kreditna zaduženost zemlje, privatizacija potpuno stala. Prodalo se sve od čega se moglo ubaciti nešto u budžet, a nešto ostaviti za svoje projekte i izborne kampanje.
Vrijeme je za početak s nule i te činjenice svjesni su svi budući politički partneri u vlasti. Iza njih su siromašni narodi, a pred njima zahtjevi Evrope i SAD. Zahtjeve socijalno i materijalno zapuštenog puka mogli bi ignorisati još koju godinu da ima "crnih fondova" za sporadično gašenje požara i da je bar malo manja finansijska zavisnost od svjetskih kreditora i donatora. Tapkanje u mjestu ne dopuštaju ni predsjednici Srbije i Hrvatske Boris Tadić i Ivo Josipović, koji svoje države nezaustavljivo vode ka članstvu u Evropskoj uniji. Oni jesu pružili ruku pomoći političkim vođama u BiH, ali je naivno vjerovati da će beskonačno čekati da se ta ruka i prihvati. Budućnost svojih građana ni Tadić ni Josipović neće rizikovati zato što lideri iz Banjaluke, Sarajeva i Mostara nisu spremni napustiti priču ko koga sistemski ugrožava i zamijeniti je konkretnim djelovanjem pa da više te ugroženosti ne bude. Postojeći Dejtonski ustav, bez obzira na njegove brojne manjkavosti, nije ključna prepreka napretku i stvarnoj ravnopravnosti svih naroda i građana. Mnogo više problema izrodilo je dugogodišnje odbijanje da ustavne odredbe provode u praksi. Ništa u ovom dokumentu nije sprečavalo stranačke prvake da sjednu za sto i dogovore šta je to zajednički minimum prihvatljiv za sve. Ako su već čekali da i nakon deceniju i po trebaju ocjene iz Vašingtona, onda sad imaju "nacrtano" da je samovolja većine nad manjinom zajednički problem. Rješenje ovog, kao ni ostalih problema neće pasti s neba i neće ga niko u koferu donijeti s druge strane bh. granice. S te strane ima dobre volje, ali to ništa neće značiti ako domaći "trust mozgova" nastavi vjerovati da je moguće unedogled održavati postojeće stanje. Ekonomija je na koljenima, građani su ravnopravni samo pred redovima javnih kuhinja, a međunarodni krediti stižu na naplatu. Vjerovatno će radi izbjegavanja finansijskog kolapsa biti potrebna i nova ino-zaduženja jer je nestalo nacionalnog blaga za prodaju. Hronični nedostatak novca, koji godinama pritišće većinu konstitutivnih Bošnjaka, Srba i Hrvata, na kraju će natjerati njihove vođe da počnu raditi posao za koji su dobili glas. Besparice se mogu riješiti traženjem novčane pomoći u svijetu, ali će zauzvrat morati progutati knedlu i pristajati na kompromise i promjene koje iniciraju i sponzorišu ti isti finansijeri.