U martu se navršava osam godina od kada je visoki predstavnik nametnuo tri zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, koja je po Međunarodnom sporazumu po pitanju sukcesije pripala BiH.
Nametnutim zakonima visoki predstavnik nije odredio pravni status imovine koja je pod zabranom raspolaganja, ali je zatražio da Komisija za državnu imovinu utvrdi kriterije za donošenje zakona kojima bi bila utvrđena raspodjela imovine koja se nalazi pod zabranom raspolaganja na sve nivoe vlasti, a u cilju obezbjeđenja uslova za obavljanje poslova iz nadležnosti zajedničkih institucija BiH i institucija entiteta.
Nakon formiranja državne komisije, prvi problem koji je trebalo riješiti je pravni status Međunarodnog sporazuma po pitanju sukcesije. Neki članovi Komisije su smatrali da po ovom sporazumu sva navedena imovina, kao i ostala, pripada BiH i da sporazum, kao takav, predstavlja pravni osnov za uknjižbu navedene imovine u korist BiH. Naravno da predstavnici RS nisu mogli prihvatiti ovakvo tumačenje jer je Međunarodni sporazum po pitanju sukcesije međunarodni akt koji reguliše međusobne odnose između BiH, s jedne strane, i drugih država nastalih raspadom bivše SFRJ, sa druge strane.
Po Dejtonskom mirovnom sporazumu, teritorija i imovina su podijeljene na entitete, RS se prostire na teritoriji koja je utvrđena ovim sporazumom i omeđana je međudržavnom granicom i međuentitetskom linijom.
Na teritoriji koja joj pripada, RS vrši zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Kako je moguće da RS suvereno vrši zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, a da na njenoj teritoriji neko drugi polaže neka prava? To je pravni apsurd.
Budući da je bilo sasvim izvjesno da se po pitanju statusa državne imovine ne može postići saglasnost, na prijedlog Vlade RS, NS RS je donijela Zakon o statusu državne imovine koja je pod zabranom raspolaganja, a nalazi se na teritoriji RS.
Osnovni princip osporenog zakona RS se zasniva na izvornim principima Dejtonskog mirovnog sporazuma, a koji se zasniva na opštim principima građanskog prava po načelu superficio solo cedit. Ovaj princip, poznat još u rimskom pravu, zasniva se na principu pravnog jedinstva između zemljišta i objekta koji se nalazi na površini zemljišta ili ispod njega, a što praktično znači da svi objekti na zemljištu ili ispod njegove površine dijele pravnu sudbinu zemljišta. Po Dejtonskom mirovnom sporazumu, jasno je utvrđena teritorija - površina RS, a samim tim, primjenom ovog principa, i sudbina objekata koji se nalaze na teritoriji Republike Srpske.
Važno je istaći da se navedeni zakon zasniva na teritorijalno-funkcionalnom principu, što podrazumijeva da ta imovina, kao i sva ostala imovina, pripada RS, a po funkcionalnom principu, da će dio te imovine biti ustupljen zajedničkim institucijama BiH, uključujući tu i vojsku BiH.
Taj princip zadovoljava i nametnuti zakon visokog predstavnika, u kojem se traži da imovina koja je pod zabranom raspolaganja bude raspodijeljena na sve nivoe vlasti na bazi kriterija koji će biti utvrđeni u zakonu kojeg bi trebalo da donese Parlamentarna skupština BiH.
Na zahtjev Sulejmana Tihića, Ustavni sud BiH donio je odluku broj U-1/11 13. jula 2012. godine, kojom je utvrdio da RS nema ustavnu nadležnost za regulisanje pravne materije koja je predmet Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji RS i pod zabranom je raspolaganja.
Pravne posljedice ove odluke se ogledaju samo u tome što je prestao da važi Zakon o statusu državne imovine koja je pod zabranom raspolaganja, a nalazi se na teritoriji RS. Druge posljedice ova odluka ne proizvodi.
Ipak, smatramo da je Ustavni sud postupio izvan granica svojih ovlaštenja, jer se upustio da odlučuje o stvarima za koje nije nadležan. Ne može Ustavni sud odlučivati o rasporedu nadležnosti različitih nivoa vlasti, jer je njegova isključiva nadležnost da odlučuje o saglasnosti odredaba određenog zakona sa Ustavom BiH. To je posebno potvrđeno izdvojenim mišljenjem jednog od sudija, koje je sastavni dio odluke Ustavnog suda BiH.
Osporeni zakon je prošao redovnu proceduru u NS RS i, nakon što je Ustavni sud RS donio odluku kojom je utvrdio da ne postoji povreda nacionalnog vitalnog interesa bošnjačkog naroda, predsjednik Republike je ukazom, u skladu s ustavnim ovlaštenjima, proglasio Zakon o statusu državne imovine koja se nalazi pod zabranom raspolaganja, a nalazi se na teritoriji RS. Nakon toga je zakon objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske", poslije čega je trebalo da stupi na snagu osmog dana po objavljivanju u "Službenom glasniku".
Samo dan prije nego što je zakon trebalo da stupi na snagu, visoki predstavnik je nalogom obustavio njegovu primjenu do donošenja odluke Ustavnog suda BiH. Teško je pravno objasniti šta znači nalog, posebno jer je nalog visokog predstavnika obustavio zakon koji je Narodna skupština donijela u redovnoj proceduri, a u skladu s ovlaštenjima koja joj pripadaju po Ustavu RS.
Ne može Ustavni sud odlučivati o rasporedu nadležnosti različitih nivoa vlasti, jer je njegova isključiva nadležnost da odlučuje o saglasnosti odredaba određenog zakona s Ustavom BiH. To je posebno potvrđeno izdvojenim mišljenjem jednog od sudija, koje je sastavni dio odluke Ustavnog suda BiH
U posljednje vrijeme poseban problem predstavlja to što mnogi analitičari, pa čak i iskusni pravnici, pogrešno tumače odluku Ustavnog suda. Uz sve komentare koje smo iznijeli, a tiču se odluke Ustavnog suda, i Ustavni sud se dugo bavio problemom osporenog zakona, jer snaga argumenata za donošenje ovog zakona je istaknuta u odgovoru RS, kao i na javnoj raspravi koju je o ovoj pravnoj stvari održao Ustavni sud BiH.
Zbunjuje činjenica da neki analitičari, pa i pravnici, "čupaju" neke rečenice iz obrazloženja navedene odluke Ustavnog suda, tumačeći da je Ustavni sud odlučio da imovina koja je pod zabranom raspolaganja, a kao i druga imovina, pripada BiH. Takve konstatacije su potpuno netačne i neprihvatljive, jer Ustavni sud nije donio takvu odluku niti je odlučio o pravnom statusu imovine jer su njegova ovlaštenja definisana Ustavom BiH.
Ukazujemo da je odlukom Ustavnog suda BiH samo prestao da važi osporeni zakon RS i ta odluka ne proizvodi nikakve druge pravne posljedice. Na kraju iznosimo još jedan pravni apsurd da je, uz superviziju visokog predstavnika, Brčko distrikt donio Zakon o javnoj imovini, u kojem je uređeno da sva imovina na teritorji Brčko distrikta pripada njemu. U državnoj komisiji učestvuju i predstavnici Brčkog, iako je status imovine distrikta riješen navedenim zakonom, pa se postavlja pitanje o kojoj imovini raspravljaju predstavnici iz Brčko distrikta.
Postavlja se pitanje zašto OHR u istoj stvari ima potpuno različite aršine, kad je u pitanju zakon Brčko distrikta i zakon RS, koji se zasnivaju gotovo na istim principima.
Kriteriji političkog dogovora šest političkih lidera, koji je postignut u martu 2012. godine u Banjaluci, u dobroj mjeri su zastupljeni u osporenom Zakonu o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji RS, pa iz tog razloga smatramo da je potrebno ispoštovati kriterije koji su dogovoreni u ovom političkom dogovoru, zaključiti sporazum između vlada entiteta i Savjeta ministara BiH, kako bi taj politički akt bio pretvoren u pravni akt koji bi bio podoban za upis prava svojine u korist onih subjekata koji će biti označeni u tom sporazumu.
(Autor je savjetnik ministra pravde RS)