Neuravnoteženost našeg uvoza nad izvozom, iako se u posljednje vrijeme malo poboljšava, neprestana je tema naših proizvođača. Međutim, naše vlasti su objeručke prihvatile da uđu u kolo slobodne trgovine, pa jake strane firme to koriste. Kažu da nema problema sa izvozom naših proizvoda, samo da naša roba bude u svjetskim standardima.
Začkoljica je tome što te standarde, koji su zaista uveliko civilizacijski domet, određuju velike sile, upravo one države u kojima su sjedišta moćnih kompanija. A i susjedne zemlje koriste se raznim mariftelucima pri uvozu naše robe. Tako naši kamioni pred hrvatskim granicama čekaju danima da njihove laboratorije utvrde valjanost naše robe, jer se ne pikaju pečati naših inspekcija.
Ovo je sve dobro znano, o tome se dosta govori u našim privrednim komorama, a uvozni lobiji šute i rade svoj posao. Ali se malo govori o uvozu, koji je po meni daleko problematičniji, a to je zasićenost stranim proizvodima u našim medijima, poglavito u elektronskim. Južnoameričke i američke serije su smeće koje je toliko prisutno na malim ekranima da to predstavlja opštu opasnost. Kao nema veze, te ljubavne pričice i muzičko drndanje kao i prepričavanje zgoda iz visokog društva, najobičnija je zabava. Ali, ta zabava utiče na formiranje mlade ličnosti, jer se predstavlja kao ideal kojem treba težiti. Mi ne uvozimo zabavu, mi uvozimo propagandu o načinu života, koji bi nam zapravo trebao biti stran.
Ne razmišlja se da u našim medijima vijesti iz stranih zemalja isključivo dolaze iz velikih svjetskih novinskih agencija, što za rezultat ima jednostrano obavještavanje javnosti. Da li ste ikada pročitali o toleranciji i zajedničkom životu muslimana i Jevreja u Izraelu? Ne, nemoguće je naći vijest da tamo imaju i miješani fudbalski timovi, nego se samo govori o ubijanju i zločinima na crti razdvajanja. Nije vijest da je nešto dobro, nego je vijest krvava drama s puno mrtvih. Tako jednostranim agencijskim izvještajima veoma se teško odbraniti, zapravo gotovo nemoguće. Moramo uvoziti tako viđenje svjetskih događanja, jer to odgovara velikim, a mi smo mala zemlja koja sve to guta.
Preko 600.000 maraka košta naš nastup na `Eurosongu`, a u državnom budžetu nema ni 0,5 posto za nauku. Šta će malim i siromašnim zemljama nauka, mi ćemo im uvesti rezultate naše znanosti, a vi samo pjevajte i pocupkujte. I nemojte da vi maleni nešto čeprkate oko inovacija, nemojte se baviti pameću, zna se gdje su centri mudraca! Te upute poslušali su naši političari, pa kao najljigaviji poltroni prihvataju sve što im stranci kažu, a kod njih je u prvom planu profit, pa tako naši mudraci sve čine da udovolje tim stranim trgovcima, naravno uz pristojan procenat.
Mi smo postali kolonija ne samo strane robe, koja nam je često neophodna, nego smo kolonija za ideje i način života koji je stran našem čovjeku. Treba na svaki način stvarati klimu o važnosti i vrijednosti potrošačkog društva. A reklama nas tjera da kupujemo. Kako su lijepe manekenke koje propagiraju strane automobile, strane uloške, strane aparate za mršavljenje, strane pilule za dobar seks. Sve su te uvozne robe u lijepom pakovanju, od našeg čovjeka se samo traži da kupuje i ne razmišlja.
A ono što je najpogubnije u tom uvozu jeste mišljenje koje treba usvojiti. Zbog toga toliki trošak za razne seminare, za učenje o demokratiji naših radnika i seljaka, koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Još je dobro da nam demokratiju na američki način uvoze preko raznih okruglih stolova, jer inostranci znaju izvoziti demokratiju preko topova, kao u Iraku. Samo tamo su se zaglibili, jer američki način života nije moguće nakalemiti arapskom čovjeku. Bar ne za jedan milenijum. Ali, mi nismo Arapi, jedva čekamo da nas poklope svojom globalizacijskom šakom, da budemo sastavni dio svjetskog poretka, samo kao oni američki siromašni crnci u getu.
Ako je neko pomislio da sam protiv svega što nam dolazi iz inostranstva, grdno se vara. Samo hoću da kažem da su naši političari glupi i neznalice, ali veoma pametni kada se treba okoristiti, pa nekritički se odnose prema svemu što dolazi od velikih sila. Naš put u svijet, u Evropu je neophodan i neminovan, ali ni taj svijet, ni ta Evropa nije u svemu idealna i dobra. I mi imamo neke kvalitete koje treba njegovati, imamo robu koja je vrednija od svega: našu ljudskost.
Izgubili smo tog čovjekoljublja u ratu mnogo, a sad treba u miru da ponos i prijateljstvo među ljudima (ono što je još ostalo) prodamo za uvoz stvaranja otuđenog čovjeka.