Ima ona stara izborna anegdota s Momčilom Krajišnikom, koji je na sebi svojstven način tumačio nadmetanje s političkim rivalima.
Tamo negdje odmah iza rata na prvim izborima došla grupa mještana jednog sela kod Pala da pita Krajišnika za savjet kako da glasaju.
"Idu socijalisti i dijele brašno po selu svakom ko obeća da će glasati za njih. Šta da radimo", pitaju mještani.
"Uzmite brašno, a glasajte za SDS", odgovori mudro Krajišnik.
Od tada do danas mnogo toga se promijenilo u samom izbornom procesu, od načina prezentacije političkih ideja do komunikacije s biračima, gdje posljednjih godina društvene mreže Facebook i Twitter zauzimaju veoma bitno mjesto, ali se uvijek osjeti ta narodna, populistička filozofija kojoj pribjegavaju lideri partija, pogotovo na predizbornim tribinama.
Gađani vole da im se političari obraćaju jednostavnijim jezikom, bez puno fraza i ideoloških vratolomija, komplikovanih i u principu dosadnih priča o evropskim putevima i ustavnim stranputicama.
Za razliku od nekih prethodnih, može se primijetiti da je takozvani nevladin sektor ovih izbora organizovao nekoliko zanimljivih debata u javnosti da li su političke stranke ponudile dovoljno kvalitetne kadrove na izbornim listama, kao i zašto na lokalnim izborima dominiraju opšte, nacionalne teme, a ne samo neke životne kao infrastruktura, vodovod, radna mjesta...
U tim raspravama, naravno da ne negiram njihovu potrebu, uglavnom dominiraju stereotipni, površni stavovi koje učesnici, analitičari ili eksperti iznose o ovdašnjim političarima i strankama kao o nekoj iskonskoj nesreći koja je zadesila narod i on, eto, tako sluđen iz godine u godinu glasa za iste lidere i programe.
"Ništa novo ni na ovim izborima" stav je koji uglavnom provejava od voditelja do učesnika tih rasprava, debata, okruglih stolova...
Tvrditi da se uvijek glasa za iste je potpuno netačno. Naime, politički procesi se ne mogu odvijati preko noći, ubrzano, već moraju pratiti nekakve evolutivne zakone. Naše društvo se još uči demokratiji, velika većina građana je politički nepismena i nezainteresovana za bilo kakav veći društveni angažman.
U državi gdje je granica siromaštva pomjerena na skoro jednu trećinu populacije teško se može očekivati jasna, smislena i sadržajna debata izbornih kandidata o političkim ekonomskim programima. Glavna poruka se i na Facebooku svodi na "uzmi brašno i glasaj za nas".
Ipak, osvrnemo li se kroz izborne procese prethodnih postdejtonskih godina može se i te kako uočiti ta društvena dinamika, da su birači znali nagraditi i kazniti kako političare, tako i njihove stranke. Netačna je konstatacija da nema promjena. Pitanje je da li se te promjene mogu brže odvijati.
Konkretno, u Republici Srpskoj je prethodnih izbornih godina bilo i te kako dinamično, politički procesi su se odvijali veoma brzo.
Dok je SDS-om "vladao" već pomenuti Momčilo Krajišnik, ta stranka je uživala podršku više od 60 odsto građana, da bi se za nepunih 10 godina vlasti ona istopila na sadašnjih maksimalnih 20 procenata, na koliko se drži posljednjih godina. Treba li podsjećati koliko je predsjednika SDS-a promijenjeno, što silom međunarodnih arbitara, što unutarstranačkim rivalitetom?
Ali ta stranka je, bez obzira na sve padove i krize kroz koje je prolazila, uspjela sačuvati vlastiti politički identitet, te nije podlegla kampanjskoj praksi kakva je na primjer vidljiva kod malih, a predizborno bučnijih stranaka kao što je DP Dragana Čavića.
Danas se SNSD takođe bori sa "sindromom vlasti" jer je logičan i očekivan pad popularnosti samom činjenicom da godinama drže sve najvažnije funkcije u Republici Srpskoj i BiH.
I ekonomska kriza je otežala poziciju te stranke pred izbore, treba birače uvjeriti u valjanost te politike. Ali će SNSD i dalje ostati najjača politička snaga u Republici Srpskoj i BiH, što znači da joj većina birača i dalje vjeruje.
Upravo ovaj izborni rivalitet SNSD-a i SDS-a u ovoj predizbornoj utakmici daje tu potrebnu političku, društvenu dinamiku u Republici Srpskoj, onu koju nevladini eksperti upšte i ne osjećaju, definišući da i ovi izbori ne nude ništa novo.
Ostale političke partije se uglavnom bore nešto iznad izbornog cenzusa pa mogu predstavljati poželjnog koalicionog partnera jednoj ili drugoj stranci.
Sa druge strane, u Federaciji se nikad burniji politički procesi nisu odvijali. Rivalitet SDA i SDP-a potpomognutog novoosnovanim SBB-om Fahrudina Radončića lokalne predizborne tribine pretvara u odsudne bitke, biti ili ne biti. Pljušte optužbe, uvrede, gađa se najtežim verbalnim oružjem, zazivaju patrioti i izdajnici.
U Federaciji danas nijedna partija sa sigurnošću ne može reći da li je opozicija ili vlast. Pa čak i dva HDZ-a, koji su posljednjih mjeseci našli zajednički jezik sa SDP-om Zlatka Lagumdžije, imaju zasad samo obećanje i glasaju u parlamentu kao vlast, a u izvršnoj vlasti ih nigdje nema. Slično je i sa SBB-om.
Upravo zbog toga lokalni izbori će poslužiti kao dobra provjera podrške koju uživaju i na osnovu nje će povlačiti sljedeće poteze. Znači, u Federaciji nikad od Dejtona naovamo nije bilo aktivnije, dinamičnije, neizvjesnije političke utakmice.