Fali li vama daska? Odlično. I meni, uvijek. Ali džaba ste se obradovali mom priznanju, ne mislim na onu famoznu dasku u glavi koja pojedinima baš vidno nedostaje. Mislim na dasku koja život znači. Pozorišnu. Tih dasaka mi je uvijek malo. Obožavam pozorište. Obožavam. I trenutak je savršen da to izjavim.
Hoćeš sa mnom na mjuzikl "Mamma mia!"? Gostuje Pozorište na Terazijama.
Ma ja sam to gledala na Brodveju. I što me zoveš? Znaš da kad su ta masovna okupljanja u pitanju, idem samo kad Ceca nastupa?
Znam. Znam. Sve znam. Ali ipak, zvala sam sestru. Uvijek to radimo, prvo jedna drugoj ponudimo kartu čak i onda kada znamo da od tog ništa nema. Sestra je sestra. A ukusi su različiti. O njima se ne raspravlja.
Žmu obožava pozorište, ali nije ljubitelj mjuzikla i na pitanje: "Želiš li da budeš moj prvi ili posljednji izbor?", odgovorio je: "Ako te sve drugarice ispale, idem s tobom", znajući da nema šanse da se to dogodi. Mislim ne volim ni ja nešto mjuzikle. Ali za sve postoji izuzetak.
Moj izuzetak je "Mamma mia!"
Odmah pitam prijateljicu. Prije nego što sam završila rečenicu, viknula je: "Jeeee!"
Čuj to, ako niko ne bude htio ići sa mnom. Šta je s njima? Ta karta je tih dana bila kao dobitna srećka. Moj grad voli pozorište. Koliko god da je predstava, malo nam je. Uvijek se traži karta više.
Nego otkud meni karte da ih nudim okolo naokolo kada su se sve odmah rasprodale i nije bilo nijedne danima prije predstave. Kad je trenutak pravi, najvažnije je biti jako brz. Hoću reći, čim su se pojavile karte u prodaji u dva klika i stotinki sekunde sam ih kupila. Nije me bilo briga ni hoće li iko ići sa mnom. Ako treba sjediću sama na dvije stolice, da vidim kako li je to što ljudi masovno rade. Ako neki sjede na više stolica i u životu i u poslu, ali i u prijateljstvu i u ljubavi, što ja ne bih mogla u pozorištu. Ali avaj, nisam to saznala. Nije mi suđeno. Nisam taj lik, džaba sve.
Uostalom, na pozorišne predstave ni ne volim ići sama. U kino mogu, bez problema. Ne vidim u tome ništa čudno. Sjednem u mrak i gledam film. Eh, ali pozorište je nešto sasvim drugo. Osjetite emociju uživo. Glas. Smijeh i suzu. Dotakne vas direktno u srce i dušu. Pozorište je doživljaj koji uvijek želim da podijelim sa nekim dragim. Iluzija koja nosi kao talas.
I baš zbog toga sada pomno biram predstave koje ću gledati.
Jer ja sam vam gledala sve. I svašta. I svugdje. Ta moja opsjednutost pozorištem dodatno je hranjena od djetinjstva. Decenijama smo porodično imali pretplatu na premijere i uvijek ista mjesta. Radovala sam se svakom tom odlasku u pozorišnu iluziju, beskrajno. Gledala sam sve. Ali sve. I u mom gradu i okolnim metropolama.
I danas, kada putujemo, prvo istražim pozorišne predstave u tim gradovima, kupim odmah karte i svugdje stižem spremna kao svaka prava štreberka.
Sada su se stvari malo promijenile. Obožavanje je ostalo, repertoar nije opstao.
Više ne znam ni kada je to tačno bilo, ali nakon jedne predstave Žmu i ja smo otišli u obližnji vinski bar na čašu vina. Čak ni taj bar odavno više ne postoji, toliko davno je bilo. Naručili smo vino i ćutali. I ćutali. I ćutali. A ja sam poznata po tome da ne ćutim. Ako ćutim ili sam bolesna ili nešto drugo nije u redu sa mnom.
Predstava koju smo gledali je bila zaista dobra, ali njena težina nas je toliko pritisnula da nismo mogli ni progovoriti. Sjedila mi je na prsima i nije dozvoljavala ni da udahnem. Jesi li za još jednu čašu vina? Ma ne, idemo kući. Odgovorim jedva hvatajući dah. Znaš, nećemo ovo više raditi. Od sada gledam samo predstave koje rastjeruju oblake, donose vedrinu, bude nadu, razmahuju se srećom i obasjavaju ljubavlju… Slobodno me proglasite i površnom i plitkom, tako je kako je.
Promijenila sam se. Počela sam da ostavljam knjige nepročitane ako mi se ne dopadaju, a to nikada nisam radila. Iz kina 'ladno izlazim na pola projekcije ako mi se ne svidi film. Ni to nisam radila. Uvijek nekako izdržim do kraja i knjige i filma.
Ali pozorišne predstave ne napuštam, nikada prije kraja. Iz poštovanja prema glumcima i publici. Uvijek aplaudiram jako i dugo. I kad mi se ne dopadnu. Jer to što se meni komad ne sviđa to uopšte ne znači da nije dobar. To sam samo ja. Malo neobična gledateljka.
Čekajte, evo sestra mi upravo šalje svoje slike sa Brodveja. Od prije dvadeset godina. Lijepe su. I sigurno je bio poseban doživljaj gledati taj mjuzikl na Brodveju. Ali ja sam gledala u mom gradu, na pozornici pod vedrim nebom i bilo je divno.
I nekako, optimistično. Jer optimizam nije samo rečenica "Sve će biti dobro".
Optimizam je kada znaš da su na duge staze šanse na tvojoj strani. Raspjevane kao u mjuziklu. I kada svaki dan učiniš nešto dobro.
Birajte lijepe i vedre doživljaje, ljude i misli. Predstave i knjige. Sve ono što budi nadu, donosi ljubav i razvlači osmijeh od uha do uha. Sve što čini dobrotu upadljivom. Život je ozbiljan, surov, prečesto tužan, prepun problema. I veoma krhak. Drame ne nedostaje ni u jednom danu.
Ali ne možete samo da vjerujete da ćete dobiti na lotu. Ipak morate uplatiti srećku.
Trk do kioska. Budite brzi. I optimisti.
THE AMOUNT OF BEAUTIFUL THINGS IN YOUR LIFE DEPENDS ON YOUR ABILITY TO NOTICE THEM
I da znate, za pozorište uvijek imam viška kartu. Računa li se to kao srećka?
Lav ju
Chic Vanilica