I živjeli su sretno i zadovoljno do kraja svojih života… Zar to nije kraj bajke? To ne može biti na početku. Može, može.
Ovih dana gdje god pogledam, bajka do bajke. Od filma do filma.
A niko nikada ne piše šta je bilo poslije. Recimo, Žmu i ja na ovom našem afteru volimo ići u kino. Da vidimo sve te ostale "happily ever after".
"Orkanski visovi" ili "Svadba", upitala sam prsnuvši u smijeh naglo kao kokice koje su iskočile iz lonca pored blagajne kina. Pitam, a odgovor unaprijed znam.
Ma nema šanse da gledam "Orkanske visove", to nisu pravi Hitklif i Ketrin, ko zna na šta to liči. To ćeš bez mene gledati.
Informisan je Žmu, informisan. Zna s kime ima posla. Mora biti, inače bih ja poslije rekla: "Pa pristao si da gledamo taj film. Šta se sad žališ?"
Ispostavilo se, istina je to za Hitklifa i Keti. A Žmu je u pravu. Doduše ovdje, a kući sam ja uvijek u pravu, niste valjda sumnjali u mene.
Režiserki, plavuši imena Emerald, "Orkanski visovi" nimalo ne liče na one moje iz tinejdžerskih dana. Čak ih je i sama u naslovu stavila pod navodnike. Možda sam ja sada trebala duple navodnike nakačiti, za svaki slučaj. Jer Hitklif i Keti "agresivno su razvratni", što neko reče, u toj pretjerano erotizovanoj melodrami dok prepuna kino sala plače. A Emili Bronte se prevrće u grobu.
Možda je ovo čudan pokušaj novih "Devet i po nedjelja", ali sve je groteskno otišlo nizbrdo u rikverc. Nigdje Miki Rurka i Kim Besindžer. Samo, što napisa Tajms, Margot Robi poput Bronte Barbike, a Hitklif kao uplakana iluzija ljubavnih romana. Stvarno ne mogu toliki plač u kinu podnijeti, posljednji put sam u kinu plakala kad sam ET-ja gledala.
A tek ova nasilna prekrajanja klasika, ne mogu ja ni to. Znate da sam preosjetljiva.
Nekada je bolje preskočiti tuđa viđenja klasika književnosti na filmskom platnu. Već imamo svoje zamišljene likove koji žive u našim glavama. Volimo ih i ne želimo ih skrnaviti. Bar ja.
Ali dokaz da ipak nisam nikakva mrziteljka novih verzija već ispričanih priča, je novi Frankeštajn. Otkida. Fantastičan je. Malo je reći, baš mi se dopao onako prestrašan.
Nego šta bi sa svim tim sretnim završecima ovog februara? U mjesecu ljubavi?
Recimo Melanija vam je after Pepeljuge. Udala se. I sad se samo šeta na štiklama sa tako savršenom frizurom da joj se sat i po nijedna dlaka na glavi pomjerila nije. Jedna baš duga reklama za lak za kosu je to. Takva, da pomisliš da Titova pionirka Melanijica nikada ne lakira nokte sa viklerima na glavi dok joj palačinke zagorijevaju u tavi.
Ili sačuvaj me bože, glasno psuje jer je upravo uflekala ajvarom karirani stolnjak. Niti govora. To njoj ne može da se desi.
Hoću reći, u tom filmu nigdje filma nema. Samo PR koji, što bi rekla Dara Bubamara "puno košta". Melanija izgovara klišeje, svi klimaju glavom. I eto aftera Pepeljuge. Ili kako ga mali Perica zamišlja. Kako mislite režiser tog navodnog dokumentarca se ne zove Perica? Da nije Đokica? Možda sam nešto pomiješala.
Ali zato, najdraži čitatelju, što bi napisala Lejdi Zviždačica, "Bridžerton" je Pepeljuga uživo. Bukvalno. Nema izvrtanja klasika naopačke. Pepeljuga od riječi do riječi. Nisu još sve epizode ni vidjele svjetlost ekrana, a mi već znamo šta će biti. Doduše, nisu kočiju napravili od bundeve, a miševi se nisu pretvorili u konje jer je pao snijeg, pa je dobra vila zbrisala na skijanje. Tako da se Sofi, glavna Pepeljuga Bridžertona, morala snaći za haljinu i cipele.
I zamislite, na balu nije izgubila cipelu, nego rukavicu. Nama oči hoće da zamažu da ne prepoznamo Pepeljugu. Helouuuu?!?!
Dobro, jeste li vi gledali tu "Svadbu" ili niste?
Jesmo, jesmo, nego šta. Samo ovo je već prelaz na Romea i Juliju, ali sa sretnim krajem. Obožavam hepiend.
"Svadba" je gađala publiku dopadljivim jednostavnim već odavno poznatim forama. Ali moji omiljeni glumci nisu uspjeli da pokažu ni 5% svojih raskošnih talenata. Jer sve je bilo predvidljivo, pitko, ali i baš plitko.
Žmu se ismijao zajedno sa cijelom salom. Ja onako. Sve je već viđeno. Kad smo izašli rekla sam mu: "Znaš one naše kultne komedije koje znamo napamet i gledamo ih po sto puta. Svi kažu da će ovaj film biti tako nešto, ali neće. Sjećaš li se ijedne fore iz filma, sada 5 minuta poslije? Ne? Ni ja."
Zabavno je. Ali na kratke staze. Površno. Dopadljivo, ali samo ovako za rano nedjeljno popodne. Sad kad ručamo i odrijemamo, ničega se više sjećati nećemo.
Znam ja da se u filmu sve može dogoditi. Kao i na balu pod maskama u "Bridžertonu".
Ali pitanje koje mi se vrzma po mislima postoji.
Gledamo li zaista istu bajku iz dana u dan samo je ne prepoznajemo? I kad je onaj dio sa zlom vješticom? Sada? Možda je već prošao? Ili da se pripremimo? Ili kako kod koga?
Ali znate šta me je oduševilo. Pune sale na cijelom Balkanu. Predugo nisam vidjela gužvu u kinu. I kad smo izašli na ulicu učinilo mi se da u daljini vidim Đenku kako se smiješi klincu koji trči ulicom i oduševljeno viče: "Ponovo radi bioskop, ponovo radi bioskop…"
Sve sam gledala što se gledati dalo, pa sada preturam po knjigama tražeći moje "Orkanske visove" dok se na gramofonu vrti ploča Kejt Buš.
A vi?! Ne dajte se ometati. Gledajte šta volite. Ne slušajte mene. Samo vodite računa da će vam ta dva sata života biti zauvijek izgubljena. Vratiti ih nećete moći.
Ako neko baš ne voli moje utiske iz kina neka kaže sada ili neka zauvijek ćuti. Jer biće još. Premijera nastavka "Đavo nosi Pradu" samo što nije.
Ali o tome ću misliti sutra, baš ko Skarlet O'Hara.
Lav ju
Chic Vanilica
Knjiga VANILICA U CIRKUSU je u prodaji u knjižarama "Kultura", "My book", kao i u "Bingo" marketima. Web shop www.mybook.ba
