U svakoj zemlji i u svakom vremenu ima onih koji se glasaju razumom, ljubavlju, trpljenjem i tolerancijom. Ovo je članak kojim se želi odati počast hrvatskome svećeniku, mirotvorcu, antifašisti i publicisti don Luki Vincetiću.
Ne, nije godišnjica njegove smrti. Niti je sada umro. Sjećam ga se zato jer tako treba sa dobrim ljudima koji su nam kao anđeli čuvari. Don Luka je puno pisao o miru i o ulozi teologije u izgradnji mira. Razmišljajući o pitanju narušenoga i pokušaja ponovnoga uspostavljanja povjerenja, od mnogih članaka pokojnog don Luke, moguće je zaključiti tri važna koraka.
Najprije je potrebno priznati vlastitu krivnju, što nas vodi k slobodi i istini, zatim se iskreno kajati za krivnju jer je kajanje bez oprosta besplodno mučenje, a opraštanje grijeha otvara novu budućnost, što nam uvelike pomaže da se okrenemo pravednosti. Slijedi potom izravnavanje štete, odnosno ispravljanje pogrešaka.
U konačnici, slijedi otpuštanje grijeha te uspostavljanje ponovnoga povjerenja i korak k novom početku, jer je povjerenje koje nastaje kao posljedica obraćenja čvrsto, budući da je prošlo kroz faze iskrivljenoga povjerenja i na taj način je postalo vjerodostojnije. Zato takvomu čovjeku prije možemo vjerovati nego nekomu tko kaže da nikada nije pogriješio.
Da, bio jedan čovjek, svećenik: Luka Vincetić: 1939 - 1998, uz to i dobar novinar i publicist, koji nije imao novca da ih pošalje Ekonomatu svoje biskupije. Vodio je, jer je tamo poslan kaznom kada se kao mladi svećenik želio posvetiti provedbi Koncila u Vinkovcima, malu, siromašnu župu Trnavu kod Đakova i najviše je želio imati nadu, uvijek, svagdje i trajno u mir i u bolje dane sa svojim župljanima i prijateljima, a ne novce, kako je sam napisao u jednoj pjesmi.
Ta se pjesma našla u pjesmarici "Liturgovi bolji dani", a koju nije smio javno dijeliti jer su mu tako poručile mjesne crkvene vlasti koje su ga, inače, kaznile zbog naprednih razmišljanja (koncilskih, svakako) i prognali u tu, kako napisah, neku zabačenu župu koju je, zato što je bio pravi pastor, iz temelja obnovio i produhovio.
Pjesme su značile opasnost za duhovnu žabokrečinu protiv koje se taj čovjek borio. Bile su "previše angažirane" kao i on sam, zbog čega se više trošio i zbog čega je, kako se uglavnom događa s takvom vrstom ljudi, otišao s ovoga svijeta "prerano".
Te su ga pjesme nadahnjivale da uvijek bude aktualan i angažiran (u "Kani", "Danasu", "Erasmusu", "Feral Tribuneu", svugdje). Takav je don Luka i bio. Zaista. Iz zaglušujuće nacionalističke buke koju jako dobro pamtim jer sam redovno bio tamo, čak i kao govornik, izdizao se i slabašan, ali postojan glas pokojnog župnika Luke Vincetića, koji je godinama pohodio skup za povratak imena Trga žrtava fašizma u Zagrebu, prkoseći pateru Vjekoslavu Lasiću, dominikanskom svećeniku, i desecima desničarskih provokatora.
Pamtim posebnu jednu prigodu. Navedeni je skup održan 9. maja 1997. godine, a na njemu je svećenik Vjekoslav Lasić, redovnik dominikanac, svom kolegi Luki Vincetiću dovikivao: "Vincetiću pederu!"
Govoreći na trgu s kojeg je ustaška vlast NDH neprijatelje režima odvodila u logore i smrt, Vincetić je upozorio da "svaku žrtvu tek živi mogu do kraja osmisliti". "Ako se politikantski govori o prošlosti u kojoj su ove žrtve pale, ako se zataškava istina o zločinačkom karakteru ustaškog režima za NDH, ako se ideolozima rasnih zakona te marionetske države daju u današnjoj Hrvatskoj imena ulica ili se pojedinci iz tog razdoblja uzdižu u zaslužne Hrvate itd, onda se, iz kršćanske perspektive, čini teški grijeh jer se ismijava božja ljubav, čiji je odraz čovjek u svom dostojanstvu", kazao je Vincetić s podija Meštrovićeva mauzoleja, praćen uvredama i zvižducima, zaključujući kako je uzvanike antifašiste okupio strah od budućnosti.
"Stoga je imperativ da se bude čestit spram prošlosti", nije se davao ušutkati Luka. Zapravo nas je stalno učio i podsjećao da se nikada ne smijemo dati ušutkati ni mi (pre)ostali.
Pitam se: Kojemu bogu možemo vjerovati s obzirom na to da danas svatko sebi stvara osobnoga boga? Tvrdim: Istinski je Bog, onaj koji nosi, Bog koji s nama skupa pati, baš kao što je nekoć patio s izraelskim narodom oslobodivši ga na kraju od ropstva. Njegova je moć njegovo svetrpljenje i stvaralačka moć kojom Bog čovjeka vodi kroz životne tjesnace.
O Boga se zato možemo uprijeti kao čvrsti temelj našega življenja. U svakom slučaju, kada sam se već odlučio članak napisati tako da, kako vjerujem, osloboditeljska funkcija teologije bude i u znak supatnje, to jest, gledanje na Boga i na svijet iz perspektive žrtava, patnika, patnje, nedostatka pravde, posebice ako je to zbog učinka jednog nacionalizma koji je vjeru pa i neke oblike crkvenosti doveo do granice sakralnog ludila, onda bi nam bila potrebna teološka kritika nacionalnog mita.
Crkva transcendira naciju i stoga može najobjektivnije prosuđivati "nacionalnu stvarnost", ne uvlačeći se u dnevno politička pogađanja. Nacionalni antimit jest u funkciji nacionalne istine - jer ostaje nacionalna stvarnost; "nacionalna" i ni jedna druga. Grijesi u "nacionalnoj stvarnosti" su činjenice. Tako je mislio kancelar Konrad Adenauer koji je napisao: "Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuziastički."
I to je realni teren Crkve (i svake vjerske zajednice u nas) u kojemu ona može i treba dominirati - po svojoj vokaciji, prema primjeru don Luke Vincetića, kao nitko drugi.