Dođe mi da prodam lijevi bubreg (desni ne bih mogla jer je pun kamenja) i da tako krvavo stečenim početnim kapitalom pokrenem prvi bh društveni tabloid. Zvao bi se "Vašar taštine" - što je isto kao i "Vanity fair", samo nije na engleskom.
U mom tabloidu ne bi bila spomenuta nijedna falš faca, tj. estradna zvijezda, dakle nijedna pjevačica, starleta, javna sponzoruša, ne bi bila nijedna glumica ni iz jedne sapunice, nijedna tv voditeljica (a naročito ne one iz rialitija). Ne bi bilo nijedne tabloidne spodobe, izuzev ukoliko se spomenute ne bi našle u "kontekstu situacije". A ne bi bilo ni političara. Njih dvojicu ne bih dirala.
Glavni likovi bile bi ličnosti sa javne, tj. društvene bh scene, a onda bi se širenjem mreže dopisnika i zainteresovanih kuća, moj tabloid ili plasirao, ili bio prodan kao licenca i u druge države, tj. region, ali isključivo u one teritorijalne jedinice koje još nisu članice Evropske unije.
Imam milion ideja i već osmišljenih rubrika. U časopisu bi radio najbolji banjalučki dizajner, NM, to se podrazumijeva, zatim dvadesetak fotografa, tj. paparaca iz naroda, najviše pet novinara, ali zato bezbroj kućnih pomoćnica, vozača, frizera, cvjećara, zlatara, apotekara, zubara, estetskih hirurga, mada mogu i maksilofacijalni, konobara, sekretarica, poreskih službenika, raznosača pica i pokoja krtica iz svih sekjuritija.
Nije baš da sam već poslagala kako bi sve rubrike izgledale, ali bitna je okosnica.
Prvo bih ishakerisala podatke iz CIPS-a i domogla se ličnih podataka svih javnih ličnosti Bosne i Hercegovine i onda bi se, tragom tih osnovnih podataka, temeljilo bar prvih 500 brojeva. U rubrici "Ovdje su počeli". Ili "Odavde su krenuli". Tako nekako.
Fotografi bi za svaki broj pripremali materijal, tako što bi otišli u 3 rodna mjesta 3 javne ličnosti i fotografisali kuće u kojima su prohodali. I krajolik, naravno, a novinar bi razgovarao sa komšijama da li se sjećaju javne ličnosti kad je bila mala, kad je posljednji put tu ponovo boravila, je li im asfaltirala cestu, ili je cesta već bila asfaltirana, pa je li bila nestašna, s kim se igrala, je li bila lijepo vaspitana i sve onako po redu, komšijski. Strane bi, iz broja u broj, mogla da sponzoriše neka turistička organizacija ili agencija, jer bismo dobrim fotografijama ambijenta ujedno i predstavljali kapacitete brdskog, planinskog i ravničarskog turizma.
A, onda bi se neke druge, ali opet tri (ključ!), javne ličnosti predstavljale u rubrici "Karijera" i tu bi se hronološki opserviralo u koje su osnovne škole išli, kakvi su bili đaci, jesu li bili članovi recitatorskih, a pogotovo dramskih sekcija, pa u koju su srednju školu išli, ako su uopšte išli, pa onda spisak zanimanja, koja su stekli tokom trogodišnjeg ili četverogodišnjeg obrazovanja. Javnost bi to gutala, a bilo bi i ohrabrujuće jer bi mnogi vodoinstalateri, kuhari, vunonavlakači, metalostrugari i pokoji bravar bili ohrabreni koliko su i sami latentno talentovani. Kao u američkim filmovima.
Pa onda kad su i gdje magistrirali, pa doktorirali, sve uz diskretno otkrivanje tajni koliko se toga može postići u svega nekoliko dana. Greška, mislila sam decenija.
Bio bi tu i spisak svih jezika koji govore, od srpskog, hrvatskog i bošnjačkog, do hrvatskog, srpskog i bošnjačkog ili od bošnjačkog hrvatskog i sprskog ili.... uvijek se zapetljam kad nabrajam toliko jezika... Zatim spisak instrumenata koji sviraju, što je riskantno, jer klavira u BiH što jest jest ima malo i zvaničnim institucijama, a kamoli po kućama, ali dobro, bilo bi tu violina, harfi, flauta, orgulja...
Kako je ovo već pozamašan broj tema jasno vam je da bi moj tabloid imao najmanje stotinjak strana. Vašar informacija.
Svi blokovi, po rubrikama, bili bi razbijani milionima fotografija. To bi nosilo izdanja, ali bi bili prelamani kao spontani foto žurnali, sve od nabrijanih faca i dugokosih komada u nabrijanim automobilima, do fotosa supruge ili ljubavnice javne ličnosti prije, pa poslije ulaska u ordinaciju estetske hirurgije, pa balkoni kupljenih ili iznajmljenih stanova (lako se prepoznaju, na njima nema cvijeća) u kojima se sluša "mala noćna muzika", pa scene iz hotela, restorana, scene iz vazdušnih banja...
Jedan specijalno obučeni paparaco, danju bi dežurao kako bi, po dojavi insajdera iz apoteka, fotkao vjerne kupce vijagre i potom bi noću, IC kamerom pratio situaciju - čime bismo dali i prilog medicinskim istraživanjima - evaluacija vijagrinih kapaciteta. Isti paparaco sa istom IC kamerom noću bi obilazio i vikend naselja i fotkao velike partije pokera, kokainske zabave i grupnjake u bazenima. Ovi snimci bi nastajali isključivo radnim danima, jer subotom i nedjeljom se u vikend naseljima odmara familija.
Redakcija tabloida uopšte ne bi radila vikendom, iz istih razloga, jer ni javne ličnosti ne dejstvuju tim danima.
Bila bi zgodna rubrika i "Moj dom". U tom dijelu časopisa bismo predstavljali enterijere selebritija, sa naglaskom na ukus novih dama u aranžiranju stotina i stotina kvadratnih metara. Kad pristanu na intervju, onda bismo na adrese kućnih pomoćnica, kao igrom slučajnih uzoraka, dostavljali nagradna putovanja u neko termalno odmaralište, da ih udaljimo sa lica mjesta. Potom bi se analizom fotografija detektovalo kako se stvarna domaćica snašla u nestvarnoj situaciji samostalnog spremanja stana. A posebnom analizom fotografija bi se dokazivalo da u tim stanovima svega ima, ali nema - knjiga.
Naravno, u tabloidu bi bila i kulinarska sekcija i tu bismo objavljivali recepte za jela koja se javnim ličnostima najčešće dostavljaju iz restorana. (Mada imaju ooogromne kuhinje sa svim pomagalima). Meni tih recepata bi podrazumijevao i fotografije konzumenata, što bi ujedno definisalo i zbir kalorija, tj. koliko su zdrave namirnice i kako djeluju na obim i uopšte veličinu ljudskih tijela.
Kad već spomenuh veličinu, da ne zaboravim rubriku "Njegov automobil". Na dvadesetak stranica. Javna ličnost bi bila fotografisana za volanom, pa bi se opisao tip automobila sa svim karakteristikama, plus imena i prezimena i druge dvojice svjetskih javnih ličnosti koji imaju isti automobil, jer će naravno biti riječ o neserijskim primjercima. Tragom ovih oktanskih mezimaca, a uz angažman morskih paparaca iz drugih država "Njegov automobil" bi bio dopunjavan i podsekcijama "Njegova jahta", "Njegov brod", "Njegova kamp kućica na točkovima"...
Kao što vidite, puna sam ideja.
E, sad kako je sve ovo samo neautorizovana razrada projekta, ako se slučajno desi da mi neko ukrade ideju, ima da najlikvidnijoj građevinskoj firmi prodam i ovaj desni bubreg, pa ima da tužim i ganjam pravdu do Strazbura.
Spor ću naravno dobiti i od te love kupiti dva nova bubrega i početi novi život. Tada ću i ja postati lik iz svog tabloida. Ne gine mi naslovna strana.