Ako je građanska neposlušnost ''element zrele političke kulture'', otkud onda ona u Srbiji, čija politička kultura sigurno to nije.
Da li se onda u Srbiji svaki akt neposlušnosti može svesti na otpor i da li to neopravdano vraća Zorana Đinđića u njegove rane godine kada je bio pobunjeni filozof.
Kada govorimo o odnosu Đinđića i Habermasa, Habermasovo shvatanje građanske neposlušnosti kroz odnos legaliteta i legitimiteta i Đinđićevo shvatanje građanske neposlušnosti u svjetlu događaja u Srbiji potpuno je jasan Habermasov uticaj na Đinđića, a time i njegovo indirektno prisustvo u političkom životu Srbije.
U zemlji gdje se vlada vaninstitucionalno, vanustavno, na ulici, ''legalizam je postao obična floskula''.
Zoran Đinđić o legalizmu u Srbiji kaže: ''To znači da se zakoni i ustav Slobodana Miloševića striktno primenjuju, da ih primenjuju ljudi Slobodana Miloševića. Sve drugo je nelegalizam."
Rekli bismo da ovo korespondira sa Habermasovim mišljenjem, koje glasi: ''Kada reprezentativni ustav otkaže pred zahtevima koji pogađaju interese svih, narod mora smeti da nastupi u obliku svog građanina, i to pojedinačnog građanina sa prvobitnim pravima suverena. Demokratska pravna država je u poslednjoj instanci upućena na ove čuvare legitimiteta.''
Ovdje je sličnost između ''učenika'' i ''profesora'' vrlo jasna.
Ovo ukazuje na Đinđićevo vrlo radikalno odbacivanje legalizma, koji u određenim društvenim prilikama može postati kočnica razvoju demokratije i poslužiti režimu za održavanje državnog terora.
Razmišljajući o odnosu legaliteta i lagitimiteta, odnosno razlozima za delegitimizaciju vlasti, Habermas kaže: ''Moderna ustavna država od svojih građana može očekivati pokoravanje zakonu samo utoliko ukoliko se zasniva na principima koji su vredni priznanja u čijem svetlu onda ono što je legalno može biti opravdano kao legitimno - a u datom slučaju kao neligitimno odbačeno.''
Pa, ipak, on tvrdi da je jedina ''revolucionarna mera'', kako je govorio, nerevolucionarni put rušenja starog režima, te je želio da Demokratsku stranku ''orijentiše na smenu vlasti pomoću građanskog otpora.''
Zoran Đinđić kao student, mladi filozof, radikalni ljevičar, anarhista, u stvari je pobunjeni filozof.
Njegov pokušaj formiranja tajne političke organizacije još kao student Filozofskog fakulteta akt je otpora u jednoj nedemokratskoj autoritarnoj državi.
U protestima 1996/97. godine, sem što je branio rezultate na lokalnim izborima, on je predstavljao jednu drugačiju političku filozofiju koja je bila usmjerena na odbranu pravih građanskih vrijednosti, zaštitu ljudskih i građanskih prava i uvođenje pravne države.
Srbija toga doba nije bila država sa ''elementima zrele političke kulture'', ali je kroz ove proteste afirmisala te vrijednosti i krenula putem izgradnje demokratske pravne države.
U Srbiji toga doba desio se paradoks da je ''pobunjeni filozof'', u nedemokratskoj Srbiji, u kojoj je građanska svijest bila veoma niska, poveo ''ne građane'' u građanski protest u kome se građanin afirmisao, a filozof prešao put od pobunjenog filozofa do građanina.
U Srbiji je protestima 1996/97. vaskrsao građanin, a doprinos Zorana Đinđića u tom procesu je ogroman.
Za odluke izbornih komisija i sudova o proglašenju izbornih rezultata u Srbiji na lokalnim izborima 1996/97. ne može se reći da su bile nelegalne, naprotiv, donio ih je nadležni državni organ, ali su zato bile bolno nepravedne i nelegitimne, što je izazvalo reakciju građana Srbije.
Đinđić legalizam ne odbacuje kao instrumentarij demokratske pravne države, već goli legalizam koji može poslužiti kao opravdanje za političko i državno nasilje nad građaninom-pojedincem.
Đinđić, pozivajući građane u odbranu svoje legitimno izražene volje, stavljajući ih u centar zbivanja, afirmiše volju građanina kao temelj demokratske države.
Dopustićemo sebi da postavimo još jedno pitanje koje odražava suštinu ovog rada, a to je: Ako ga je Habermas, kako je i sam govorio, ''ubedio'' da odbaci svoj lijevi radikalizam, da li je ''bio'' sa njim na ulicama Beograda tokom protesta?
Da.
Habermas je bio tada na ulicama Beograda, mada ga niko nije vidio, i ne samo u Beogradu, jer ''Beograd je svet''.
Suština nesporazuma dijela ondašnje Srbije i Zorana Đinđića leži u činjenici što je, kako neko reče, Srbiji toga vremena trebala nada i utjeha, a Đinđić ju je suočio sa golom istinom i racionalizmom, i dakako novom vizijom srpskog društva koje drugi nisu vidjeli ni u to vjerovali.
S obzirom na to da i danas živimo u društvu koje počiva na laži raznih vrsta, suočeni sa pseudodemokratijom, pseudoelitizmom, kvazinaukom, lažnom istorijom, mitomanijom i drugim predrasudama, suočavanje sa istinom u skorijoj budućnosti je neminovno i biće vjerovatno vrlo bolno i traumatično.
Vrlo je moguće da se i u skorijoj budućnosti, kako bi rekao Đinđić, sapletemo o kamen koji je iza leđa.
Prisjetimo se i danas jedne Đinđićeve izjave: ''Ako danas ne uspemo, jedini razlog smo mi sami.''