Dijeli nas bezmalo stoljeće otkako je francuski pisac Andre Gide napisao (1914.) svoj znameniti roman "Vatikanski podrumi". Riječ je, ustvari, o satiričnoj lakrdiji koja nam pokazuje kako su ljudi olako spremni žrtvovati svoju slobodu, svoju misao ili vlastitost, svoju autentičnost za korist služenja ideologiji i za podaništvo sustavu.
Kako umjesto življenja u slobodi radije izabiru život lutki na koncu kojima će se netko poigravati, kojima će se manipulirati. Stvarni se i simbolički Vatikan, slika zatvorene klerikalno-ideološke strukture, otada veoma malo ili čak nimalo promijenio, a i čovjek je otada jedva što naučio ili promijenio u svom življenju.
Gotovo je otužno ovih dana bilo slušati sadašnju "glasnost" zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Bozanića, o pedofiliji, a nakon Ratzingerova pismena očitovanja o tome, kad se do jučer tako gromoglasno šutjelo o istim zlouporabama u, primjerice, dječjem domu pod zaštitom hrvatskoga Caritasa. U prošlom se sustavu jednako tako čekalo da Tito "osudi" neku "pojavu", pa da onda o njoj na sva zvona udare oni nižerangirani do sekretara posljednjeg seoskog aktiva SK. Misliti sâm svojom glavom i očitovati se o zlu prije vođe, čak i kad je ideološki nauk više nego nedvosmislen - nezamislivo je!
A onda, evo, "New York Times" pokazuje da je Ratzinger "štitio pedofile dok je bio na čelu Kongregacije kad je zataškana pedofilija nad 200 gluhih dječaka". Nekakva katolička Gluha Bukovica?! Što bi na sve ovo rekao srpskopravoslavni vladika Pahomije (a nije jedini!), čija se afera također zataškala? Ili je sve samo posljedica "infiltracije Sotone u Crkvu" u obliku borbe za moć između "kardinala koji ne vjeruju u Isusa, i biskupa koji su povezani s demonom", kako u britanskom "Timesu" govori otac Gabriele Amorth, glavni vatikanski egzorcist, čijem nam iskustvu, a čovjek ima 85 godina, ne preostaje drugo nego vjerovati?! Ipak je riječ o 21. stoljeću!
Da, bit će da je za sve kriv netko drugi. Onaj zbog koga se u Italiji ne mogu objaviti neke ozbiljne knjige teologa Hansa Künga ili mnogo benigniji romani spisateljsko-bračnog para Monaldi & Sorti. Netko tko će uskoro dobrohotno otvoriti za internet dio svoga arhiva da bi naknadno uljepšao sliku pape Pija XII., netko tko je opstruirao objavljivanje enciklike Pija XI. kojom osuđuje antisemitizam, netko tko vlastitim nečinjenjem ili trajnim zlim činjenjem ozbiljno dovodi Boga u pitanje. Naime, posve sam suglasan s nobelovcem Orhanom Pamukom da ne dovodimo mi "nevjernici" Boga u pitanje, nego "inteligencija vjerskih fanatika i militanata". I dodajem, ne samo njihova (ne)inteligencija, nego i sumnjiv i(li) nikakav njihov moral. Onaj o kojem pišu Monaldi & Sorti: "Maksimilijan je, gnušajući se pokvarenosti Rimske crkve, bio otvoren prema...", ili "Ni papa, sa svoje strane, nije bio ništa bolji i isključivo je iz osobne zarade financirao heretike." Oni se dakako s tim ne bi suglasili. Jer, to je sotona, đavo, vrag, a ne njihova intelektualna bijeda, moralna niskost i(li) totalitarna svijest.
Isti su to, očito, rezoni koji su u vrijeme poleta Drugoga vatikanskoga sabora i u tada eminentno komunističkoj zemlji, priječili objavljivanje prestižnog katoličkog teološkog časopisa "Conciliuma" jer je, čuj (!), "zastupao vrlo progresivne teološke stavove". Tko se plaši progresa, tko se plaši pameti, a tko čuva okamine moći? Pa, u "Kršćanskoj sadašnjosti", glavnom izdavaču kršćansko-katoličke literature na našim prostorima, ni dan-danas ne smiju objaviti knjige najuglednijih svjetskih katoličkih teologa!? Sjećamo se, tako se komunistička Jugoslavija ponašala prema objavljivanju uglednog poljskog marksologa Leszek Kolakowski. Nemoj mi progresa, molim te!
Nemoj mi teologije oslobođenja! Bijeda i sirotinja u Južnoj Americi i treba to biti! Božja volja! Vatikansko "nemoj mi se u Južnoj Americi pozivati na Isusa, tá ne živimo u idealnom nego u konkretnom svijetu" ili Titovo "zašto se naši pravnici drže zakona ko pijan plota", u biti je isti refleks. A kad sve prođe, za kojih pedeset ili stotinu godina, za dvije tisuće godina, onda ćemo se ispričati za sva zla koja smo možebitno (?!) svojom "riječju, djelom i propustom" nanijeli čovječanstvu. Što je pritom njihovim djelovanjem učinjeno ovima ili onima, ili što su njihovim nečinjenjem, uradili Hitler i Mussolini, a što vojne hunte i diktatori u Južnoj Americi, pa čak i njihovim biskupima, najmanje je važno. Ionako će Bog gore negdje razlučiti dobre od zlih?! Zato su za stvarni ili simbolički Vatikan promišljanja uglednoga njemačkog teologa Jürgena Moltmanna veoma opasna. Vatikan ih ne želi čuti, jer su njegovom konformizmu i oportunizmu prezahtjevna: "U Božjim očima beznačajni ljudi su najvažniji." Ili: Bog "započinje kraljevstvo Božje na marginama društva, a ne u višim slojevima." Ili: "Križ se nalazi među brojnim križevima koje su postavili moćni i nasilni u ljudskoj povijesti, od ustanka Spartaka u starome Rimu, preko logora smrti njemačke nacističke diktature, do "nestalih" u suvremenim vojnim diktaturama." A samo je riječ o nauku izvedenom iz evanđelja koji bi stvarni ili simbolički Vatikan trebao naučavati i primjerom slijediti. No, tko je blesav držati se toga slijepo "ko pijan plota"! Ugodnije je ostati u podrumu vlastite pameti, svijesti i morala.
Je li ono Martin Luther rekao: "Ah, to su takvi sramotni proždrljivci i sluge vlastitih trbuha da bi bilo bolje kada bi bili svinjari ili čuvari pasa nego dušobriznici i pastiri"?