Predsjednik Hrvatske Ivo Josipović u nedjelju bi se trebalo sastati s premijerom Republike Srpske Miloradom Dodikom u Banjaluci, što će poslije 15 godina biti prva posjeta nekog hrvatskog predsjednika RS.
Pišem ovu kolumnu u nezgodnoj situaciji jer kad ju moram predati redakciji još nisu poznati svi detalji Josipovićeva boravka u ovom BH entitetu, već samo okvir, svakako, važnoga pohoda. Josipović će u RS obići i nekoliko povratničkih hrvatskih naselja te razgovarati sa svećenicima u župama u Derventi i Plehanu. U Banjaluci bi se, nakon toga, trebao susresti s najvišim predstavnicima RS, među kojima su član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović, predsjednik RS Rajko Kuzmanović i premijer RS Milorad Dodik. Naravno, očekuje ga i biskup, dr. Franjo Komarica.
Pošto je nezahvalno prognozirati, a i pametnije je to izbjegnuti, te s obzirom na to da će vrlo dobre i upućene koleginice i kolege imati što pisati nakon nedjelje, zadržat ću se na ono što ipak smatram aktualnim i vrućim. Konzervativni ili desni, kako politički tako novinarski krugovi Hrvatske, očekuju od Josipovića da održi bukvicu Dodiku. To se neće dogoditi. Konstatirat će se činjenice. Od njih Josipović nikada nije bježao niti neće. Važno je da će se tražiti optimalna rješenja. Ponajprije za regiju, a onda i za malobrojnu, desetkovanu hrvatsku populaciju. To su prioriteti službenog Zagreba. Zato, možda ću pojednostaviti, ali u naslovu sam rekao gotovo sve: ovoga su puta Hrvati, ponajviše oni kojih više nema, a koje predstavljaju povratnici, svećenici i njihovi biskupi, naročito požrtvovni Komarica, važniji od susreta sa moćnim premijerom Dodikom.
Još samo čas da se zadržim na prioritetnim Josipovićevim zadaćama. One su definirane u inauguracijskome govoru. Tada je rekao, valja se sada podsjetiti, i ovo: ''Razvoj dobrih odnosa sa susjednim zemljama i cjelokupnom regijom, od strateškog je značenja za Hrvatsku. Dobri odnosi sa susjedima jamče mir, sigurnost i stabilnost, otvaranje trgovinskih odnosa, investicije, rast turizma, kulturnu, sportsku i svaku drugu suradnju sa državama u regiji. Razvoj dobrih odnosa sa zemljama u regiji od strateškog je značaja i jedan je od prioriteta vanjske politike za koju ću se zalagati.
Ističem da je sa susjedima potrebno razriješiti sva otvorena pitanja, od onih graničnih do onih koja su ostala kao posljedice rata. Otkrivanje sudbine nestalih osoba, inzistiranje na odgovornosti za ratne zločine, povrat otetog kulturnog blaga, izgradnja porušenih objekata, povrat izbjeglica i jamstvo njihove sigurnosti te povrat imovine i rješavanje svih otvorenih pitanja, najvažnije su zadaće političara u svim državama. Miroljubiva politika nema alternativu, a sadašnja generacija političara jednostavno nema pravo probleme ostavljati generacijama koje dolaze. Uvjeren sam da će partnerstvo u regiji, u kojoj će predvodničku ulogu imati gospodarski i politički najuspješnije zemlje, rezultirati prosperitetom svih zemalja koje će kulminirati ulaskom svih država regije u EU.''
I Josipović dolazi, kao predsjednik, po drugi puta u Bosnu i Hercegovinu, ali po prvi puta u RS. Ipak, neka mi bude dopušteno ustvrditi da će mu razgovor sa biskupom Komaricom biti teži nego onaj eventualni sa Miloradom Dodikom. Jer su ovih dana biskupi RH i BiH, okupljeni u Mostaru, oštro upozorili Zagreb da se obavezao Svetoj Stolici (Vatikanu) da će štititi interese Hrvata u BiH. A to je, po mišljenju predsjednika Hrvatske biskupske konferencije dr. Marina Srakića (ali i bh. biskupa sa dr. Komaricom na čelu), zadaća koje se Hrvatska odriče (riječ je o navodnom smanjenju prava glasovanja Hrvata u BiH na hrvatskim općim i predsjedničkim izborima), ''kako bi udovoljila EU''. Mostarski biskup dr. Ratko Perić je bio nešto oštriji, prema običaju, kada je rekao da je odluka čelnika HDZ-a i SDP-a Hrvatske izazvala ''pravo zaprepaštenje'' (naime, ograničavanje broja biračkih mjesta i smanjenje broja zastupnika).
Čak petnaest godina nakon što je pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman stavio svoj potpis na Daytonski sporazum, kojim je BiH podijeljena na dva entiteta, Ivo Josipović prvi je predsjednik RH koji će posjetiti Republiku Srpsku. Franjo Tuđman, kao ni njegov nasljednik Stjepan Mesić, nisu nogom kročili na tlo entiteta iz kojega je u proteklom ratu etnički očišćeno gotovo 200.000 Hrvata, a ni prijašnje vlasti u Zagrebu nisu previše učinile kako bi se Hrvati Bosanskog Broda ili Dervente, gdje su 1991. bili većina, vratili svojim domovima. Ono što govori za hrvatske listove i medije, Josipović može bez poteškoća ponoviti prelatima: kako je i (naglašavam ovo ''i'') loša politika Hrvatske u BiH pomogla da se tijekom rata, ali i nakon njega, broj Hrvata u BiH skoro prepolovi.
On tu i ne može ići protiv sebe jer je obećao, i to vrlo čvrsto, da će predvoditi proces traženja pravde i preispitivanja svih onih krivih politika, unutar ili izvan Hrvatske ako se nje ili njenih interesa tiču. Opstojnost Hrvata u BiH vitalni je hrvatski interes i zato je u Sarajevu u aprilu govorio kako jeste, osuđujući Tuđmanovu i Šuškovu politiku. Naime, na neraščišćenima pitanjima iz povijesti i sadašnjosti, tvrdi on, ne može se graditi ništa.
Biskup Franjo Komarica, koji uporno upozorava na teška kršenja prava Hrvata katolika, i opet će kazati kako se u BiH bezdušno gazi hrvatski narod. Očekuje, i to će ponoviti gostu iz Zagreba, da će se u tome smjeru nešto promijeniti. Nada se, napokon, da će se okrenuti novi list i otvoriti vrata masovnijem povratku Hrvata iz RS. A tu se, složit će se jedni i drugi (i treći), traži kako istina prema prošlosti tako i obaveza istine prema sadašnjosti.
Josipović nije i neće se uplitati u unutarnje uređenje BiH. Ali hoće i mora tražiti od vlasti RS, jer želi ostati važan faktor u stabiliziranju ukupnih prilika u regiji, da se poštuju sva ljudska i druga prava, ne samo (pre)ostalim Hrvatima. Vidjet će Josipović šikare i drveće koje raste unutar zidina kuća Hrvata i Bošnjaka. Vidjet će ožiljke rata. Vidjet će crkvu na Plehanu koju su minirali Karadžićevi i Mladićevi umobolnici. Štošta će on ove nedjelje vidjeti. I ima najmanje pet godina da doživi preokret u toj tužnoj situaciji. Zato kažem, Dodik će proći. Još bolje ako iza sebe ostavi dobra djela. Ali Hrvati, na kraju krajeva, oni zbog kojih Dodik i vlada, morali bi ostati i opstati. Ništa manje ne tražimo i ne zagovaramo, a ovom se novinaru barem oko toga može vjerovati, ni za Srbe u Hrvatskoj.