Poljubac mladića i djevojke, ogrnutih svojim zastavama - srpskom i hrvatskom, postao je prvorazredni događaj u Bosni i Hercegovini.
Fotografija snimljena u Mostaru tokom parade učenika Koledža ujedinjenog svijeta, na kojoj se ljubi mladi par, zasjenila je aktivnosti mandatarke za sastav nove vlade Republike Srpske Željke Cvijanović, potisnula u drugi plan sapunicu "Sejdić i Finci" i, najbolje od svega, živopisnog predsjednika Federacije BiH Živka Budimira skinula s udarnih strana novina. Koliko je šokantan taj prizor zaljubljenog para, koji se voli i ljubi pod zastavama suprotstavljenih strana, dovoljno govori činjenica da još nijedna politička stranka u Mostaru nije stigla zatražiti da se pokrene istraga kako bi se utvrdilo čija su ova nacionalno neosviještena djeca ili je sve podla fotomontaža napravljena kako bi se uništio imidž hronično podijeljenom gradu na Neretvi.
Ni ostatak BiH nije, nažalost, mnogo odmakao od barijera stvorenih u ratu, što se vidi i po tome da je fotografija snimljena na mostarskoj ulici izazvala šok, nevjericu, a mnogo manje podršku, kod konzumenata vijesti većine bh. medija. "Neprimjereno" ponašanje zaljubljene djece prizor je koji udara u temelje zvanične politike vođa nacionalnih kolektiviteta u BiH. Ta politika zagovara očuvanje svog nacionalnog identiteta po svaku cijenu, pa i po cijenu da naša djeca nikada ne sretnu njihovu djecu. Jer, dođe li do susreta i upoznavanja, naši bi mogli vidjeti da i njihovi mladi slušaju istu muziku, žele iste mobitele i video-igrice, vole gledati iste filmske hitove i sve više mrze čitati iste knjige. Još opasnije po opstojnost nacionalne čistoće, djeca bi u druženju s navodno drugačijim mogli saznati da im roditelji imaju iste probleme; posao težak, nesiguran i neplaćen, zbog čega se stalno muče da plate knjige, sekcije, treninge i školske ekskurzije. Zato je djecu prijeko potrebno držati izolovanu. Jedino tako će trajno ostati u nametnutom ubjeđenju da su, mada nemaju za džeparca kad idu u škole koje prokišnjavaju i u kojima nema pitke vode, sretna jer se neće naći u opasnosti da svoj nacionalni identitet ugroze susretom sa "drugima", od kojih bi mogli saznati da imaju previše zajedničkog, problema i tereta prije svega. Ova podjela savršeno funkcioniše u Mostaru, gdje u gradskoj Gimnaziji, po želji osviještenih roditelja, mostarska djeca uče po nacionalno odvojenim programima. Dekretom odvojeni bošnjački i hrvatski gimnazijalci 2006. godine u svojoj su školi dobili neobične sustanare, koji pohađaju Koledž ujedinjenog svijeta. Učenici Koledža dolaze iz svih etničkih grupa zastupljenih u BiH, iz zemalja regije i ostatka svijeta.
"Svi učenici žive, uče i služe zajednici zajedno, čineći tako jedinstven primjer integriranog obrazovanja u poslijeratnoj BiH", navedeno je na službenoj veb stranici Koledža, čiji su đaci u ovoj školskoj godini djeca iz 38 zemalja svijeta.
Suprotno uvriježenom mišljenju i strahu da u "mješovitim školama" u BiH mladi nemaju prava na njegovanje svojih (i) nacionalnih identiteta i da ih se tjera da prihvatanjem univerzalnih vrijednosti zaborave ko su i šta su, "mostarski" Koledž dokazuje da je moguće u kolektivu njegovati lično nasljeđe svakog školarca. Građani Mostara mogli su se u to uvjeriti i tokom zadnje kulturne parade, kada su srednjoškolci iz Koledža prošetali kroz oba dijela grada i svaki noseći svoje zastave. U toj šetnji dvoje đaka je, prkoseći starijoj Mostarki kojoj je zasmetalo što se Srbin i Hrvatica drže za ruke, svojim poljupcem nesvjesno javno poručilo da je ljubav, makar i ona dječja, vrijednost koja je starija od svih zastava ovog svijeta.
Mostarski poljubac pod zastavama nije usamljen primjer da se javnost u BiH zapanjuje ili ohrabruje prirodnim ljudskim gestama. Prošlog ljeta mladi bračni par iz Srebrenice, Bošnjak i Srpkinja, mjesecima su razvlačeni po medijima zbog svoje odluke da se vjenčaju i rode djecu u ovom uništenom gradu. Kuriozitet je to što su se nakon strašnog pokolja vjenčali "žrtva i agresor", a sasvim je normalno što u Srebrenici živi sve manje ljudi jer je posao moguće dobiti samo u opštini i u dva-tri javna preduzeća, a donacije su razgrabljene i podijeljene moćnicima, koji iz Sarajeva ili Banjaluke upravljaju onim što je ostalo od života na sjereveroistoku BiH.
Djecu rođenu u ovakvim brakovima većina gleda sa žaljenjem zato što ne pripadaju ni njima ni nama, mada je vrijedno žaljenja to gdje žive sva djeca rođena u ovakvoj BiH bez obzira na to jesu li im roditelji za partnere izabrali svoje ili nacionalno nepodobne. U današnjoj BiH djeca nakon rođenja ne mogu dobiti ni ime i prezime jer su nacionalno osviješteni u parlamentu BiH donijeli neustavan Zakon o jedinstvenom matičnom broju. Brisanje neustavne odredbe iz zakona nikako da dođe na red. Mnogo je važnijih pitanja na dnevnom redu. Novorođenčad mogu čekati na svoj identitet dok se ne usaglase prioriteti poput onih kako ćemo se izjašnjavati na popisu, možemo li zaokruživati i enitetsko državljanstvo, možemo li biti i Bosanci ili je jedino "Bitno biti Bošnjak", kako se nazvala i jedna ekspresno osnovana nevladina organizacija. Važno je izboriti se za pravo da na popisnici navedemo pravi maternji jezik, pravu nacionalnost i državljanstvo, kako bi statistika konačno crno na bijelo mogla pokazati kojih ima najviše u BiH - naših ili njihovih. Podatak kako teško žive pojedinci iz svih grupa ionako je sporedan i ostavljen demografima za izučavanje sve dok se ne pojave odvažni koji se javno vole i ljube pa poremete dogme koje određuju i koga je poželjno imati u svom krevetu.