Ne pisati o Sarajevu poslije skorašnjeg fizičkog nasrtaja tzv. vehabija na sudionike Queer festivala bilo bi neozbiljno. Pogotovo stoga što se o pomenutom događaju ispredaju različite verzije, zauzimaju oprečni stavovi, ali i izvode dalekosežni zaključci.
Izražavanje neslaganja s drugačijim mišljenjem, ukusom ili stavom, upotrebom nasilja, a o tome se u ovom slučaju radi - kada je grupa islamskih vjernika - po spoljnom izgledu kolokvijalno zvanih vehabija - uzela sebi za pravo da pristaše drugačije seksualne orijentacije u ime islama u izražavanju svog stava onemogući, ničim se ne može opravdati. Ovaj nemio događaj nije zadnji izdisaj građanskog Sarajeva, kako sebe narcisoidno znaju samoreklamirati kao vlasnika liberalnog stava neki od sudionika tog skupa, niti je to samo eksces preko čega se tek tako olahko može i treba prijeći, a kako se ponaša šutljiva većina. U svijet je o Sarajevu, njegovom duhu i toleranciji, ponovo poslata ružna, rigidna i crna slika. Stvar je utoliko ozbiljnija što za tu antipropagandu nisu krivi drugi, već mi sami, Bošnjaci, muslimani.
Na jednom od posjećenijih sarajevskih portala otkazivanje za danas planiranog, pa naprasno odgođenog koncerta svjetske rok zvijezde Iggyja Popa, obrazlaže se zabrinutošću za njegovu sigurnost, vjerovatno u svjetlu događanja oko Queer festivala, pored navoda o malom broju prodatih karata. Mada nisam poznavalac muzike, na neka od muzičkih dešavanja u Sarajevu ćemo se ovoga puta osvrnuti sa čisto sociološkog aspekta. To da je za ovaj dugo i dobro reklamirani koncert prodato ispod petsto karata treba u istoj mjeri da nas zabrine kao i iskazano nasilje, budući da razloge i jedne i druge pojave treba tražiti u dubokim strukturalnim promjenama kroz koje prolazi ovaj grad poslije rata. Ako je, a jeste, sarajevski Iggy Pop trebao da bude i mala psihološka satisfakcija za budvansku Madonu, onda je razočaranje mladih Sarajlija još veće. Onako usput, samo da na osnovu informacija dobivenih od moje djece napomenemo, Sarajevu ne uspijeva u zadnje vrijeme da ugosti neke od inostranih muzičkih zvijezda, pa je tako za britanski pank bend "Stranglers" prošle godine prodato samo šest karata, makedonski "Leb i sol" ovdje prošle godine nije uspio održati koncert, Hulio Iglesijas iz nekih razloga također je izostao, prije toga s Pavarotijem nije uspjelo zbog njegove poodmakle bolesti. Sve ovo, naravno, ne mora ništa da znači kada je u pitanju tzv. sarajevski duh, možda su menadžeri nesposobni, možda ne znaju naći podršku kod sponzora ili je, a što je i najvjerojatnije, možda u pitanju korjenita promjena ukusa i interesa mlade sarajevske populacije. Kriza sarajevskog urbaniteta kao internacionaliteta i otvorenosti je na djelu, jer kako vidimo koncerti folk zvijezda su sami od sebe isplativi i krcati, koncerti duhovne muzike, kakav je večerašnji bajramski koncert ilahija, su dobro medijski poduprti dok nas vlast kao izraz svog interesa časti koncertima nacionalnih zvijezda.
Vehabije s pomenutim muzičkim zbivanjima ni na koji način nisu u vezi, ali jesu s duhom zatvorenošću, nepovjerenjem i posvemašnje isfrustriranosti koja se na svakom koraku osjeća u ovom gradu. Taj duh zatvorenosti, naspram poznatog prijeratnog sarajevskog duha otvorenosti, nije matafizička stvar po sebi, datost kao ukletost koja nema ni početka ni kraj, već je rezultat sasvim određenog političkog stava sarajevske bošnjačke elite. Ta elita je nesposobna da Sarajevo učini glavnim gradom države Bosne i Hercegovine. A morala bi upravo to činiti. To što je Sarajevu ustavno dodijeljena funkcija glavnog grada države kao simboličkog mjesta jedinstva nacije državljana, bošnjačka je velika šansa, ali i izazov. Da bi Sarajevo svojim glavnim gradom osjećali svi građani države ono samo mora da liči na te građane, da izražava svu heterogenost i pluralnost njihovih interesa, etničkih afilacija, estetskih opredjeljenja, filozofskih nazora, religijskih niminacija itd. Jednom riječju, ono mora biti grad. Njegova se bošnjačka elita ponaša upravo obrnuto. Ona nepovratno troši simbolički kapital Sarajeva kao žrtve rata. Ona nema liderske, predvodničke i strategijske oblikovateljske sposobnosti koje bi nadilazile interese njenog kotara/kantona i horizonte svoga vremena. Tu nema dalekosežnih zamisli, projekata i rješenja koji bi uključivali sve građane i sve narode.
A možda je naša kritika samo isprazno pametovanje i najobične lupetanje. Možda su interesi i vizije sarajevske bošnjačke elite drugačiji od podrazumijevajućih, što je mogućnost s kojom također, nažalost, moramo računati. Možda tu postoje snage koje na određenom prostoru državne teritorije nastoje realizirati svoje društvene i ideološke koncepte? Ko zna. Vrijeme će biti najbolji sudija, ali već sada i unaprijed možemo znati da će ta elita konceptom Sarajeva kao zatvorenog grada - po čemu zatvorenost isključuje ne samo ljude s polivalentnom seksualnom orijentacijom, Srbe, Hrvate već i Bošnjake koji nisu rođeni u tom gradu, sve izbjeglice iz istočne Bosne, sve Sandžaklije i sve došljake - dovesti do duboke provincijalizacije sveukupnog života ovdje. A provincija ne poznaje niti trpi različitost. Stoga su vehabije samo paradigma te moguće realnosti.