Kad čovjek promatra što se događa u regiji, mora zaključiti da je samo nestabilnost balkanska stalnost. Famozna "regija", odnosno područje
ex-bivše što se raspala prije 22 godine sad je, doduše, opet dobilo jednu prozirnu "krovnu konstrukciju"”. Održan je "konzultativni sastanak" na travnjaku pred vilom hrvatskog predsjednika na Pantovčaku. Budući da je autor ideje toga predsjedničkog okupljanja, navodno, Borut Pahor, ljubljanska "Mladina" skupinu naziva - "Gej 8". U stvari, tu nema puno ljubavi. Europski i dopisni Balkanci sastali su se jer to nisu mogli izbjeći. No može li se od tih lego kocaka danas složiti bilo kakva figura?
Slovenija je klimava - jedva se zakrpila vladom provizorne premijerke iz stranke Zorana Jankovića, koji je sam izgubio potporu jer se pokazalo da je korumpiran gotovo kao i prethodni premijer i šef sadašnje opozicije, kojemu prijeti zatvorska kazna. Slovenija prolazi krizu identiteta. Ima jaku industrijsku podlogu, ali banke su u komi, kao i mnoga velika, nekoć državna poduzeća, privatizirana po "tajkunskom" ili po "direktorskom" podjednako netransparentnom modelu. Ljudi, doduše, vjeruju u Sloveniju kao mjesto "na sunčanoj strani Alpa". Čak im je administracija prilično efikasna i ne pretjerano preskupa. Ali, više ne vjeruju političkim i parlamentarnim institucijama koje su se do jučer činile europskim, superiornim u svemu što se može naći na Balkanu. Također, ne vjeruju u kapitalizam, koji više nije u modi. Kapitalisti su većinom primitivci s kojima se inteligentni građanski opinion-makeri nikako ne mogu identificirati. Oni vode sposobna slovenska mala i srednja poduzeća što s više od 50% sudjeluju u izvozu i to pretežno na najzahtjevnija, zapadnoeuropska "nišna" tržišta. Provincijalci, Janezi oni su, prirodno, janšisti, a za liberale propalog LDS-a i njegove frakcije "Zares" bili su jedinio namještenici marketinških kompanija koji voze audi na lizing. Znači, u Sloveniji je država stabilna, ali vlast nije politički održiva - ono što postoji, ne drži vodu, a sve su alternative bezumno alternativne i posve neupotrebljive.
U Hrvatskoj, temeljni su problem žderači proračuna - država budžet pojede za doručak: neodrživih 120 milijardi trebalo bi sad srezati ispod 100 milijardi kuna. Ekonomija ugušena poreznim terorom grobničkog fiskalnog sadista ministra Linića, u slobodnom je padu. U zemlji traje politički rat dviju klijentelističkih stranaka: SDP-a koji se nastoji profilirati kao partija državnih činovnika i lijevih alternativaca koji također žive od žicanja proračunskog novca, te HDZ-a, koji održava svoju političku mrežu i glasačku mašinu u pasivnim krajevima tako što se u mastodontski mehanizam javne uprave ulijevaju enormna sredstva isisana iz budžeta. U Hrvatskoj svi vjeruju u državu, gotovo nitko u politiku, a malo tko u kapitalizam. Takvo društvo može opstati jedino pod starateljstvom inozemnih političkih faktora i ono će se uskoro neminovno uspostaviti, a ljudi i političari, s mukom će se tome prilagođavati.
U Bosni i Hercegovini, pak, nitko ne vjeruje i u Bosnu i u Hercegovinu i u Bosnu i Hercegovinu. Tko vjeruje u Bosnu, ne drži do Hercegovine, a drugo ne priznaje, Hercegovce nije briga za Bosnu, dok Srbima i jedno i drugo ide na živce, a mjestu gdje sami sjede uopće nisu našli ime nego koriste pridjev "Srpska". Podjednako ne vjeruju svojim političkim elitama, ali su ujedinjeni u mišljenju da je svaka njihova ipak pouzdanija od svih ostalih. Ni u jedan ekonomski model također se ne uvrštavaju, sve vide kao golemu korupcijsku zavjeru (bit će opravdano) i tu, sve u svemu, nisu stabilni ni država, ni vlast ni budžet, ali jesu vlade, jer one ne ovise o biračima nego o garancijama velikih sila koje podržavaju Dejtonski sporazum.
U Srbiji se nastavlja redukcija države prema održivoj teritorijalizaciji, političkom evakuacijom Kosova. No, nikako da prevlada svijest kako je bolje federalizirati, nego se stalno raspadati. Unitarizacija "uže Srbije", koju je Sloba počeo još u socijalizmu, dovela je do sadašnje disolucije, ali problem je što narod, zatupljen preko televizije, novina i folk glazbe, ne vjeruje u realnu Srbiju, nego u neku irealnu ili nadrealnu, jaku i monolitnu, koja zauzima puno više mjesta na karti od onoga što možeš vidjeti prostim okom. Izgradnja "nebeske Srbije" ostavila je stoga puno nedovršenih poslova na zemlji, uz ostalo na "koridoru 10", gdje se ni poslije trideset godina faraonske izgradnje nikako ne uspostavlja maleni autoputić Beograd - Novi Sad. U Srbiji, dakle, ne vjeruju u ovu državu koju imaju, dok su za političku elitu sigurni kako ništa ne velja, te da je vlast uvijek loša i potrošna roba, a kapitalizam, kad bi ga i bilo, ispunio bi ih gnušanjem - sad imaju tek neki "oligarhijski" model, u kojem ne znaš gdje završava država, a gdje počinje privatno vlasništvo.
Crna Gora je specijalni slučaj male zemljice u kojoj svi vjeruju u ponosno ime svoje ponosne države, jedino što nisu podjednako uvjereni u to koliko bi ta država trebala biti samostalna i tko je, u stvari, nastanjuje - Srbi Crnogorci ili Crnogorci Srbi. Vlast im je, doduše, stabilna, najčvršća moguća - dok stoji. Ekonomski, stvari izvana sjajno izgledaju - po obali se vrte neki milijarderi, sidre svoje jahte i kupuju kuće... Čak se tu nastanio izbjegli tajlandski predsjednik optužen za korupciju - fasovao je pasoš s dvoglavom ptičurinom. Iznutra je, naravno, druga priča - ekonomija ne postoji, a najvažnija je izvozna djelatnost eksport legendarnih likova poput braće Šarić i "Pink Panthera".
Nitko ne vjeruje i u Bosnu i u Hercegovinu i u Bosnu i Hercegovinu. Tko vjeruje u Bosnu, ne drži do Hercegovine, a drugo ne priznaje, Hercegovce nije briga za Bosnu, dok Srbima i jedno i drugo ide na živce, a mjestu gdje sami sjede uopće nisu našli ime nego koriste pridjev "Srpska"
Makedonska država ne uživa puno međunarodno priznanje, susjedi joj osporavaju teritorij, jezik, ime i smisao, a bivši šef opozicije, najveći nacionalist u cijeloj naciji, sad misli da je Bugarin. Etnička manjina lagano prerasta u većinu. Što misle Makedonci? To je teško zaključiti - ali, uglavnom, čini se da ih neopisivo zabavlja službena državna idologija koja proklamira da potječu od Makedonaca Aleksandra Velikog. Država, politika i ekonomija u Makedoniji su vic, a turisti naveliko dolaze da u glavnom gradu vardarskog Apsurdistana umru od smijeha pred gigantskim kipovima koji predstavljaju slavnu, antičku i predslavensku makedonsku prošlost.
Honorarni član G-8 novi je albanski predsjednik, bivši ministar policije koji je studirao u Texasu, a s boka mu nastupa kosovska predsjednica, bivša ministrica policije, general-majorica Atifete Jahjaga, koja je završila akademiju FBI u bazi Quantico. Albanci, dakle, imaju na Balkanu dvije države i jednu neproglašenu autonomnu oblast u Makedoniji. Lišene duge povijesti, sve su te držve i paradržave savršeno uvjerljive kao politička činjenica. Predsjednica Kosova izabrana je u parlamentu tako što je američki ambasador donio premijeru u koverti njeno ime koje sam nije znao izgovoriti (bilo bi valjda: Ejtifejti Đađaga). No, tome se ne treba smijati - sve su naše države prošle tu fazu tranzicije, kad su lideri bili samo ime na papiru, dok su krupni domaći igrači iz pozadine kontrolirali političku scenu te istodobno upravljali trgovinom droge...
Kad su se sastali u vrtu Titove bivše vile na Pantovčaku - modernističkoga zdanja koje je njemu bilo toliko odvratno da tu nikad nije prespavao - postkomunistički lideri Balkana isprva su zbunjeno žmirkali kao zamorci koji dospiju u labirint nekog istraživačkog laboratorija. No, ubrzo su se pribrali, počeli se njuškati, socijalizirati, grickati salatu i trčati u onom kotaču koji ti daje osjećaj da nekamo ideš, iako stojiš na mjestu. Hoće li kolektivnim naporom uspjeti dokučiti smisao svog supostojanja u projektu koji je započeo Tito, a s umjerenim uspjehom sad nastavljaju Europa, Amerika, Vatikan, Turska i drugi nepoznati arhitekti još jedne velike masonske zavjere balkanskog pomirenja?