Velike ribe jedu male ribe. O tom životnom principu izuzetnu kratku priču je napisao Bertold Breht "Kad bi ajkule bile ljudi". U životinjskom carstvu veliki klopaju male, ali je ipak zanimljivo da, kako nas obavještavaju, smanjuje se broj slonova na svijetu, ali nisam čuo da je mrava manje. Što znači da bismo se mi morali pretvoriti u mrave da bismo preživjeli dolazak ovih velikih riba, ovih kapitalista što jedu živo ljudsko meso.
Da bismo se mi mali i nikakvi sačuvali, mudraci su smislili borbu za nacionalni integritet, a on se najbolje brani određenim kanonima, koje uspostavljaju ljudi iz vlasti. O toj kanonizaciji našeg društva prije tri dana veoma zanimljiv razgovor je organizovao PEN centar BiH. Tu je rečeno kako je kultura, a na prvom mjestu književnost, upotrijebljena za očuvanje nacionalnog integriteta, a u krajnjoj konsekvenci za očuvanje ljudi na vlasti. Tu je citiran ogroman spisak pisaca koji su dolaskom nove vlasti izbačeni iz udžbenika, što je neke od učesnika zaprepastilo i natjeralo da gotovo pomisle kako se u nas generacije već sada obrazuju za fašizam. U tom spisku naravno da su ispali i pisci koji svakako ne zaslužuju da budu u lektiri, ali se mene dojmilo da u čitankama za srpsku i hrvatsku djecu nema ni jednog Ćamila Sijarića, koji je izvanredan pripovjedač.
Očuvanje svog nacionalnog bića nimalo ne smeta ljudožderskim kapitalistima, koji na barbarski način pružaju svoje pipke da i naše materijalne vrijednosti stave pod svoju moć, jer im čak pogoduje da se zatvaramo u male enklave kako bi nas svojim kapitalom lakše porobili. Sa druge strane ekspanzija žutila, koja nas je zahvatila iz tih zapadnih zemalja, posebno preko muzike i filma, čini da se nalazimo u procjepu između uskog nacionalnog kanona i širokog talasa žute štampe i estradnog pocupkivanja. Mi mali i malobrojni, koji još gajimo iluziju da su vrijedna književna djela ono što nas spašava da ne budemo živi mrtvaci, teško se možemo oduprijeti nacionalnim kanonima i estradnom shvaćanju umjetnosti. Ali se odupiremo.
Globalizacija nas je zahvatila, pa se uspostavljaju mnogi zakoni po zapadnim civilizacijskim standardima, što je uglavnom pozitivno, ali se istovremeno moramo otvoriti za ulazak stranih kompanija, kojima je profit jedina svetinja, a radnik potrošni materijal. Ma kako se činilo apsurdnim, mi smo još uvijek zemlja koja je osjetljiva na socijalnu pravdu, što je vjerovatno zaostatak prošlosti. Ne znam šta će biti kada u potpunosti strane firme i strani privatnici preuzmu naša dobra, da li će naš radni čovjek biti zadovoljan što još uvijek ima samo svoj nacionalni ponos?
Nije se moguće oduprijeti neoliberalističkom imperijalizmu, pa tako smo i mi potpuno nemoćni da taj proces zaustavljamo. Pa, ipak, između prihvatanja tog barbarskog kapitala raširenih nogu i pokušaja bilo kakve amortizacije te velike ribe, postoji razlika. Ako je već neumitno da budemo žrtva rastućeg profiterskog lobija, možemo li se prodati na što bezbolniji način u svijet gdje je zlatno tele jedina stvarna vrijednost?
Nigdje nije rečeno, barem nisam ja zapazio, da naša zemlja ima određenu filozofiju, koja je kod nas ideja vodilja? Tročlano Predsjedništvo time se ne bavi, a ne bi se sigurno ni složili, a u Vijeću ministara previše zauzeti ličnim mjesečnim primanjima da bi se zamajavali oko strateških ciljeva zemlje. Tako ne znamo jesmo li po našim vođama zemlja u kojoj kapital i profit igra osnovnu ulogu ili smo zemlja u kojoj je socijalna pravda dominantna, gdje se čovjek postavlja iznad proizvoda.
Kada ćemo kao mali biti pojedeni od velike ribe ne zavisi samo od ajkula koje su razvalile svoje čeljusti. Zavisi i od nas hoćemo li dobrovoljno i bezglavo ulijetati u otvorena usta stranog kapitala. Ono što je najveća opasnost jeste što će naši ljudi iz vrhuške prihvatiti uslove stranog kapitaliste za mali procenat, koji će im omogućiti bezbrižan život do smrti. I baš ih briga što će naši ljudi biti višak. U svakom pogledu.
Teško je živjeti u zemlji koja se zatvara u torove, gdje se stvaraju lokalni kanoni šta je vrijedno, a šta nije, a sa druge strane nailazi talas na kojem velike ribe otvorenih usta čekaju svoj plijen. Između ta dva rogata treba se snaći. I u tome je umješnost politike. A mi takve nemamo.