Gadan dan, pošla srijeda: dva murjaka nalukavaju se na portafon "Otvorite! Tražimo Denisa Kuljiša!" Moja žena smatra da ne smijemo lagati uniformiranim licima te da nam osjećaj građanske dužnosti nalaže suradnju s organim reda. Da imam isto udivljenje za veličanstvo poretka, vjerojatno bih odavno ležao mrtav negdje u Popovu polju, gdje me 1995. pokušao otpremiti Gojko Šušak. Unovačili me i pokušali spakirati na južno bojište, da ratujem u hrvatskom ekspedicionom korpusu...
Elem, dođu sad ta dvojica na vrata - bilo je šest i trideset izjutra - i kažu: `Pođite s nama u postaju! Imamo sudski nalog!`
Nije mi prvina, nego drugi put - tako me, u marici, radi neke bezvezne stvari, prije deset godina bio otpremio na sud Željko Olujić, bivši državni odvjetnik, koji je po Tuđmanovom nalogu optužio za veleizdaju Milu Dedakovića Vukovarskog. Kavalira ordena bana Jelačića, Jastreba su dovukli na Lašćinu. Tu su ga prebili Perkovićevi kriminalci. Perković, šef Udbe i SIS-a, radio je za Olujića - ili obratno, ne znam, često su mijenjali role...
Obučem se, dakle, pa me strpaju u auto i odvezu dva bloka dalje u Prvu policijsku na Zrinjevcu. Ljut i gladan, čekao sam sat i pol, na propuhu, dok nisu složili papire, pa me ukrcali u drugi auto i otpremili u Vrapče. U Vrapču se nalazi nov, moderan operativni centar odakle prepraćaju, voze i razvoze svjedoke i razne kriminalce poput mene. Dečki su bili jako ljubazni, nisu me strkeljali u maricu, nego odvezli u Zabok plavo-bijelim kruzerom. Stvar je, naime, u tome, što je sa zagrebačkog općinskog masa neriješenih predmeta premještena na okolne županijske sudove. Kako se zabočki pozivar baš ne snalazi u centru grada, nabio mi je poziv na vrata haustora, što znači da ga nisam našao kad sam došao doma, pa nisam imao pojma da me opet netko tuži, niti sam dobio tužbu. Neiskusni, a revni zabočki suci pak odmah su odredili privođenje kako već rade s lokalnim kokošarima. Da se stvar odigravala u Zagrebu, sudac bi na hodniku diskretno upozorio mog advokata, kojeg dobro pozna, jer sam se na tom sudio branio i obranio u više od sto i deset parnica, kojih je samo Olujić započeo između trideset i četrdeset... Tako bi država uštedjela rad triju timova policajaca koji su me cijelo jutro bespotrebno vozikali samo da bih došao k sucu pa izjavio kako nemam pojma o optužbi, našto su me morali pustiti uručivši mi prethodno Olujinu poslovično šlampavo napisanu tužbu. Čim je vidim, prepoznajem njegovu jadnu pravničku prozu, koju prati slična poza bivšeg velikog frajere sa zagrebačke špice, gdje su se okupljali Vlaji. U međuvremenu, malo se porušio, pa izgleda kao neki spomenik NOB-a u njegovu rodnom kraju. U Zabok je došao kao pratnja privatnom tužitelju - to je uvrijeđeni g. Dikan Radeljak, koji se kao Godzila ustremio na hrvatsku arhitektonsku baštinu. Dobrovački sud nalaže mu da sruši nagrdu, neku užasnu mansardu, s kojom je u velikoj mjeri narušio jedinstvenu vizuru Straduna. Ja sam o tome pisao u novinama, pa me sad tuži za klevetu...
Cijeli dan potrošio sam na okapanje s tom dvojicom ostarjelih mladića koji se bore za čest i ugled, što im iz nekoga razloga izmiču, pa moraju pravni lijek tražiti na sudu. Uvečer, promovirali smo moju knjigu u `Hemingwayu`, šampanjac je tekao potocima, čak sam se i sam blago našljemčio, u svemu, osjećao sam se opet kao čovjek. Zakratko. Hop, stigla je sudska zabrana - moja se knjiga plijeni, povlači iz prodaje, zbog tužbe hrvatskog RTL-a koji osporava članak koji sam o njima i njihovim marifetlucima napisao u `Globusu`, a zatim preštampao u knjizi. Zašto ne tuže i ne zabranjuju `Globus`? Pa, boje se, znaju da nemaju slučaj, i ne usuđuju se nasrnuti na drugu multinacionalku, najlakše im je gaziti lokalnog pisca i novinara. Što osporavaju? Tvrde da njihov glavni producent nije dilao drogu, iako je policija to potvrdila pa se još pokazalo da je mladić o kojemu je riječ - Jan Štedul - i ovoga časa pod uvjetnom kaznom, koju zbog prodaje droge pred jednom zagrebačkom pedagoškom ustanovom, izdržava od 2005. do 2008. godine.
Veliki brat - a on je veliki brat - dilao je drogu! Pa im neće uspjeti sakriti istinu o tome. Štoviše, njih i njihove advokate tužio sam sudu i odvjetničkoj komori - knjiga mi je ukradena prije izlaska iz štampe - a dokumenntaciju o cijelom slučaju poslao sam u RTL-centralu, direktoru Gerhardu Zeileru, kojemu i ovom prilikom moram postaviti izravno pitanje: Gospodine Zeiler, zašto dopuštate da glavni producent RTL-a u Hrvatskoj i Veliki brat postane osoba osuđena zbog prodaje droge ispred jedne pedagoške ustanove?
I to nije sve, što kažu oni dečki koji ti u televizijskoj prodaji pokušavaju uvaliti komplet nepotrebnih noževa poklanjajući praktični guljač za krumpire - naumio sam još pokreneti dvije inicijative.
Naša profesionalna udruga Article X inicirat će u Vijeću za telekomunikacije preispitivanje koncesije koju, po mojem mišljenju, RTL mora izgubiti - prvo, jer se ne pridržava koncepcije na temelju koje ju je dobio, a predviđala je mnoge komunalne i pedagoške sadržaje, ne isključivo eksploatacijski i polupornografski program. Drugo, RTL svu svoju produkciju prebacuje u inozemstvo - program za Hrvatsku proizvodi austrijska firma njihova bivšeg namještenika Herr Matuschke, s kojim radi i direktor RTL Hrvatska, Christoph Mainusch (on je u Zagrebu registrirao privatnu produkcijsku tvrtku). Treće, RTL se ovdje užasno ponaša prema profesionalcima i više od dvjesta Hrvata i Nijemaca otišlo je stoga iz firme istinski ogorčeno. Četvrto - RTL Hrvatska krši moralne norme - na najodgovornije mjesto postavlja osuđivanog kriminalca na uvjetnoj slobodi. Nemam ništa protiv prilike za rad i rehabilitaciju - ali mogao je biti šofer ili vodoinstalater direktorovoj ženi, a ne šef stotinama tehničara, novinara i novinarki, od kojih je naša udruga primala pritužbe zbog seksualnog harasmenta i mobinga na poslu.
O tome pisat ćemo Vijeću za telekomunikacije. Saboru ću poslati peticiju. Obraćam se stoga svim novinarima i intelektualcima da potpišu prosvjed koji se nalazi na sajtu www.articlex.info te na www.deniskuljiš.com. Zasnovan je na tezama koje je o ovom slučaju iznio kritičar i leksikolog Velimir Visković. Riječ je o opasnom presedanu, pokušaju gušenja slobode govora. Ne smijemo dopustiti multinacionalkama da se ponašaju bez zazora - zatražimo od Sabora da RTL-u ukine koncesiju! Vijeće za telekomunikacije naprosto je vladino tijelo, a koncesijska prava dio suvereniteta - nesporna ekološko-ribolovna zona u eteru.
To su akcije, a šema - šema je dugi intervju koji ću, nadam se, idućeg ljeta napraviti za knjigu `Razgovori s Predragom Matvejevićem`, koju sam s njim upravo utanačio u Rimu. Predrag je, inače, ušao u Ninićevu Udruženu ljevicu, gdje će, ne samo kao Prodijev i Bertinottijev prijatelj, biti nešto poput ministra vanjskih poslova. Ima zaista strahovite veze, koje su i antiglobalistima potrebne - nitko kao oni nije toliko globalno orijentiran...