U zajedničkoj kući zvanoj Bosna i Hercegovina smenjujemo se u kuhinji, spavaćoj sobi ili kupatilu. Nekako najmanje vremena provodimo u zajedničkoj sobi. "Veliki brat" (OHR uz pomoć MMFa, Svetske banke, Evropske komisije, diplomatskog kora, itd.) daje zadatke, a mi se sporimo i oko toga kada "Veliki brat" treba da ugasi kamere: da li u junu 2007. ili kasnije, te kome će nagrada.
I dok je široki auditorijum `zalepljen` za ekrane i programe PINK TV ili RTL, budno prateći stanare nekih zajedničkih kućica, te ko je s kim, ko koga, ko ispada, veliki `Veliki brat` sve zajedno posmatra u BiH kući i čeka da se okupimo u zajedničkoj sobi i dogovorimo oko para, jer bez para, to svi znamo, nema ni hleba, ni igara.
Fiskalno veće Bosne i Hercegovine je pokušaj `Velikog brata` da se okupimo u zajedničkoj sobi i dogovorimo o najelementarnijim stvarima: koliki su prihodi; koliko trošimo i na šta; koliki su dugovi, kada je rok da se plate i odakle; preterujemo li s potrošačkim kreditima; šta se dešava sa cenama; kako funkcioniše valuta, kako ostvariti suficit da pokrijemo deficite iz ranijih perioda, smanjimo unutrašnji dug i obezbedimo razvoj. Jednostavno rečeno, da se dogovorimo šta su režije, šta hrana, šta dug, a šta možemo da uradimo da ovako složena porodica funkcioniše i da svakom njenom članu bude svakim danom bolje. Dobrodošla je zdrava konkurencija među članovima ko će brže, bolje, pametnije, efikasnije i produktivnije, jer se tako nameće bolji kvalitet svima. Trebalo bi da se ugradi i unutrašnji mehanizam da se prepozna kada neko jeftinim štosovima i predlozima pokuša da se dodvori publici i dobije veći broj glasova onih koji u tom trenutku neće raspoznati da popularnost kratkog daha ne znači i kvalitet u dugom roku.
`Veliki brat`, poučen iskustvom, predložio je da naši sastanci u zajedničkoj sobi budu i obaveza, pa tako deo kućnog reda, odnosno da se donese zakon o Fiskalnom veću BiH. Tako bi se predvidele i kazne za onog ko zarad samo svog punog špajza ili neodgovornosti da realno i u dogovorenim rokovima planira i prihode i rashode ugrozi ostale stanovnike zajedničke kuće. Nije, naravno, niko govorio o izbacivanju, ali o glasanju jeste - dobar stanar i odgovoran domaćin trebalo bi da dobija glasove na izborima i obratno.
Do rasprave o zakonu o Fiskalnom veću BiH nije još došlo, a kada će, ne zna se. Sporazum o Fiskalnom veću BiH je na snazi, ali su se ove godine nacrti budžeta radili bez sastanka u zajedničkoj sobi. Da bude još gore, nacrti budžeta nekih stanara nisu još ni poznati, a kada će, opet se ne zna. Sastav Fiskalnog veća, takođe, nejasan je još uvek, jer je glasanje završeno, ali nema još odluke ko će u zajedničkoj sobi dogovarati o tome kako ćemo živeti u narednom periodu. Na sve to, nema dogovora o tome i kako rasporediti već zarađeno, odnosno kako sa jedinstvenog računa podeliti pare! Nema pouzdanih podataka ko je koliko tačno zaradio i koliko je para zahvaćeno, mimo svog zarađenog dela, iz zajedničke kase. A da toga ima, znamo!
Ako se samo uzmu dve stvari koje su nam zajedničke, a to su valuta i jedinstveni račun indirektnog oporezivanja, jasno je da nam je Fiskalno veće BiH potreba, a ne politički projekat. Uostalom, Sporazum o Fiskalnom veću BiH poštuje ustavnu strukturu BiH, pa Fiskalno veće BiH čine tri premijera i tri ministra finansija, uz stalno (poželjno i dobrodošlo!) prisustvo Centralne banke BiH, dok distrikt Brčko može da prisustvuje i uzme učešće u raspravama, bez prava glasa. Znači, nema stranaca. Nijednog!
I dok se vode velike rasprave i rovovska borba oko policije, ustavnih promena, formiranja vlasti, niko ne postavlja pitanje da, bez obzira na to kakvo bilo rešenja tako krupnih pitanja, život ide dalje i da se živi od para, a ne od velih izjava. Podatak da nam 50 odsto stanovništva živi u siromaštvu ili na granici siromaštva, šamar je svima kojima su u BiH puna usta priče o ljudskim pravima, demokratiji, progresu... zaboravljajući da zarad tog ogromnog broja poniženih moramo odgovorno i dostojanstveno izaći s čistim računima i realnom strategijom kako do punog stomaka svih, a ne samo povlaštenih.
Ko god da je makar i samo pogledao dokumente o pridruživanju Evropskoj uniji, a pogotovo Evropskoj monetarnoj uniji, zna da ovakvi tamo ne možemo. Niti ovako siromašni, a niti ovako posvađani. Zamisao da ćemo u Evropsku uniju kao raštimovan orkestar, pa ćemo se uštimavati jednom kada nas tamo prime, nije čak ni naivnost, već krajnja neodgovornost. Tačno je da u svakom horu postoji i prvi, i drugi, i treći glas... ali svi pevaju istu pesmu, a ne svako svoju. U protivnom, nema ni nastupa, a kamoli tek para od ulaznica!
Jedan od uslova za pristupanje Evropskoj uniji je usaglašena (makro)ekonomska politika, sviđalo se to nekome ili ne. Takođe, pristupanje Partnerstvu za mir donosi obaveze i finansijske prirode, a ne samo blagodeti članstva. Pa, u svetu se izučava tema i knjige pišu o političkoj ekonomiji NATO-a! Naposletku, svaka reforma odražava se posledično u finansijama - i kada košta i kada donosi uštede. Zatvaranjem u svoju sobu ili svoj atar zajedničke kuće doprinosimo upravo tome da nikome nismo dobri, a najmanje sebi, jer nesporazumi najviše koštaju i para, i živaca, i vremena.
`Veliki brat` gleda. Odluku da li će ugasiti kamere doneće i na osnovu toga znamo li da se dogovorimo oko novčanika, jesmo li domaćini ili raspusna deca i umemo li da dogovorno uvedemo kuću u jedno mnogo veće domaćinstvo kao što je Evropska unija i NATO.
Dok god imamo FISKLANO, a ne FISKALNO veće BiH, kamere budno prate, zadaci su teži, a pretnja stoji da nas sve zajedno izbace. Bez utešne nagrade.