Kao veliki grad, Zagreb je od jučer. Proučavam knjižicu koju sam slučajno kupio u knjižari "Plato" na beogradskom Studentskom trgu polazištu svih onih demonstracija u doba Miloševića, gdje je stanovao Đinđić. To je zbirčica nekakvih Tirketovih tekstova pod naslovom "Beograd za početnike".
Bogdan Tirnanić, nekoć filmski kritičar, danas kolumnist većine srpskih tabloida, napisao ih je bog zna kad i sad prikupio u rukovet prozica, koji izdaje velika propala nakladnička kuća `Narodna knjiga` - Beograd je pun takvih posrnulih kulturnih kolosa. Tirnanićev esejčić o beogradskoj Adi Ciganliji ironičan je prema mitologijama koje je o tom urbanom pribježištu na vodi naheklao Momo Kapor. Ironičan je i prema autoru toga urbanog mita, ali ironija koja je toliko evokativna, kontaminirana brilijantnim stilom, mistifikaciju samo produbljuje. Ima rečenica i pasusa za koje bi svaki pisac bio sposoban ubiti, iako, naravno, to nije neka velika proza, značajan roman ili prijelomno pripovjedaštvo koje na srpskom i od Srba sve više izlazi samo na transatlantskim destinacijama, odnedavno i na engleskom, pošto su emigranti počeli na tom jeziku i razmišljati, kako priznaje Dragan Todorović, koji je netom izdao nagrađen kanadski non-fiction o balkanskim fikcijama (Book of Revange: A Blues for Yugoslavia, Random House 2007.)
Kapor još živi od nostalgije i svojih sentimentalnih krokija, a Tirke, koji odbija samosažaljenje i ustrajava takav kakav jest ne posjećujući zubara, i sam je malo oronuo u moralnom smislu, pa dnevničari u podlistku najsumnjivijih beogradskih udbaških revolverblata, kojima je potreban legitimitet njegove literarne reputacije, kao amblem s `Mercedesa` koji je prešao 500.000 kilometara. Pa ipak, pa ipak... Kad Tirke napiše da je na Adi Ciganliji bio otvoren socijalistički zabavni park, `kombinacija Diznilenda, Pratera i Mathauzena`, ja sam kupljen i prodan... `U to pastoralno doba Ada Ciganlija bila je misteriozno ostrvo na samoj ivici grada, poznato po starom zatvoru koji je jedini ostajao da viri iz bare u situacijama porasta vodostaja kod Obrenovca. Voda se povremeno povlačila, ostavljajući za sobom močvare iz kojih su razni propaliteti donosili lokvanje i takozvane 'bambuse', pa ih na Terazijama pradavali šonjama koji su želeli da se pokažu pred devojkama...`
Iza toga ide ono o izgradnji modernog zabavnog parka, te o novoj riječnoj regulaciji: `Verovatno ste čuli da je čukarički rukavac pregrađen - dobili smo Savsko jezero i sportove na vodi koje je naročito upražnjavao Lepi Gaga. Ono što nije stalo u jezero postalo je kloaka i najveća smrdirupa Beograda.`
Eto metafore za sudbinu glavnoga grada bivše države - jugoslavenski bluz, moćna metafora njegove historije u dvadesetom stoljeću. Pa ipak, pa ipak... Grad koji izdrži istine iz takvih metafora, te otrežnjujuću emigrantsku literaturu, autodestruktivne vlastodršce i destruktivno bombardiranje, a ostane podjednako vibrantan, bogat urbanom mitologijom i likovima - hja, valjda ima nešto u toj lokaciji, nisu se uzalud za nju osobno borili Josip II i Sulejman Veličanstveni, s neodlučnim rezultatom...
Ne treba, doduše, previdjeti da je Tirke, uz Acu Tijanića, najistaknutiji srpski tenžerovac starije generacije, dok je u novijoj to treći najistaknutiji srpski kolumnist, Zagrepčanin u egzilu Teofil Pančić. Svi su izašli ispod Tenžerina krombi-kaputa, kao i mnogi najistaknutiji hrvatski novinski pisci. Velikoga imoćansko-zagrebačkog feljtonista svi su nasljedovali po primjeni književnog prosedea na tekuće, dnevne i političke teme, posebice gradske, na tragu Tenžerine rubrike u `Vjesniku` - `Zašto volim Zagreb`. Samo, Tenžerin je zahvat tu bio malen, pošto Zagreb nije nudio takav dijapazon fenomena - iskreno, Zagreb je u njegovo doba bio jedna provincijska rupa, a to što se u međuvremenu razvio u kvazivelegrad, vulgo metropolu, projekt je Tuđmanov, pa kao i svi Tuđmanovi projekti sadrži karakterističnu operetnu neautentičnost, koja, međutim, ne umanjuje silinu udarca kojim te takva perverzna uobrazilja može tresnuti po glavi (možda je Tuđman bio patetični starčić, `diktator kojega se nitko nije bojao`, ali kad je njegov oficir, pripadnik jedne osobito mračne formacije mračnog Imoćanina Markice Rebića, kopčom s vojničkog opasača, udario u glavu pokojnog Vladu Gotovca, velikog imoćanskog borca za ljudska prava, Gotovac se srušio i ubrzo umro od bolesti nerazjašnjene etiologije).
Zagreb nije bio jak centar, pa se po urbanom životu mogao uspoređivati sa Splitom, Rijekom i Ljubljanom, a Beograd, čak i Sarajevo, bili su po artikulaciji gradskog duha i atmosferi, eonima ispred njega...
No, sad se sve okrenulo, okolnosti su se promijenile na tako dramatičan način, da Zagreb, po prvi put, ima sve pretpostavke da izraste u civilizacijski centar Balkana. Tu je baza, a nedostaje nadgradnja. Imaš beskonačne shopping-mallove i cargo-kulturu koju oni donose, u čemu ima puno love i prostora za inovativno poduzetništvo te mlade, ingeniozne ljude, imaš svijet reklame, medije, medijski biznis, novine, televiziju, film, glazbu, mnogo novaca za kulturu, vrhunski sport, imaš masovna zabavišta i golem apetit za atrakcije i društvena događanja, konjunkturu arhitekture, dizajna, restoraterstva i gastronomije, ali, s druge strane, imaš mrtvu, inertnu scenu, artikulaciju koja je apsolutno inferiorna, eksploatacijska, neinventivna, pod kontrolom tipova koji nisu nikad pročitali nijednu knjigu, a drže lovu i monopole pa ne dopuštaju da provre i buja urbani život. Seljačine, poluobrazovani primitivci, mizerni malograđani koji su na mokasinkama u grad donijeli zavičajno blato i patrijarhalni pasatizam, udružili su se u interesnu zajednicu s raznim propalitetima urbane provenijencije. A kad će ih sve đavo odnijeti, ne zna se.