Pričali smo ranije o tome da formiranjem gradova ili preteče gradova dolazi do stvaranja posebnih karakteristika kod gradskog stanovništva. Kao i o tome da se razvijanjem i porastom djelatnosti u gradu počinju formirati grupe koje ujedinjuje zajednički interes.
Ono što tada nismo dotakli i ono što smo namjerno izostavili je način komunikacije u gradu i među samim grupama i građanima. Komunikacija bi trebalo da pokazuje sve veći stepen autokefalnosti, odnosno jednog duha vremena koji se može okarakterisati kao individualizam.
Stupajući u eru kraja ideologija, ako izuzmemo da neki vide novac kao ideologiju, nezaustavljivo i ireverzibilno smo prihvatili rezultat iste, a to je, između ostalog i preostalog, shvatanje društva kao heterogenog konglomerata i uzročno posljedično kraj komunikacije društva jedinstvenim univerzalnim i uniformnim jezikom. Da li je to zaista tako?
Povlačenjem sive granitne iluzije zvane uniformnost, bratstvo i jedinstvo, ista je kao osjeka ostavila otkriveno i golo društvo i puteve i načine komunikacije istog.
Ono što vidimo je binarni šematizam koji koristimo u svakodnevnoj komunikaciji. Ima mnogo oblika, ali ne dajte se zavarati, to su samo podtipovi osnovnog programa davno instaliranog i više puta mutiranog. Tako da imamo ove naše vjere i njihove. Imamo naš narod i onaj tamo. Imamo naš jezik i njihov, koji je u stvari naš. Imamo nas Slovene i njih Arape. Mi iz naše stranke i one druge. Partizan i Zvezda. Državni univerzitet i privatni. Zapad i istok. Petrovac i Drvar. Glamoč i Srbac. Banjaluka i Sarajevo. Starčevica i Borik. Gradska raja i dođoši.
Zar nije očigledan taj binarni šematizam naši/njihovi? Pored toga što prožima sve dijelove društva on nepotrebno troši resurse i energiju društva na, neki bi se usudili reći, ovaj paradoks. Vjerujem da po srijedi nije paradoks. Prije će biti sukob. I to ne bilo kakav, već fiktivan sukob. Izmišljen i razvijan da bi zadovoljio potrebe društva.
Naime, u prvoj Jugoslaviji smo imali društvo koje se nije baziralo na uniformnosti i gdje nacionalne karakteristike, tradicije i vjeroispovijesti građana nisu bile prepreka u razvoju. U drugoj Jugoslaviji smo dobili nasilnu uniformnost u kojoj se individualizam svih zemalja gušio i osporavao. Tu bi mogao biti početak ovog našeg šematizma.
Dolaskom neobrazovanih ratnih i narodnih heroja u sadašnje i bivše nam gradove, veoma često i kao za inat u kuće učenih ljudi, dobijamo jedan talas koga karakteriše pojednostavljenje do imbecilnosti. Tako oslobodioci dođoši donose u mjesta gdje se odlučuje binarni šematizam naučen u borbama za oslobođenje. Ili si u šumi ili si okupator. Mada ima svašta i u šumi. Revolucija kao čin protiv društvenih prirodnih procesa u većinskoj zemlji nepismenih može da bude baš radikalno shvaćena. To bi se moglo definisati kao prvi talas.
Drugi talas nastaje kada se ta navala pojednostavljivanja odbije od Avnojske granice dva hladnoratovska bloka i vrati da dokusuri preživjele od prvog talasa. Možda je neko i to preživio. Ali treći talas jednostavno nije mogao. Što je mnogo mnogo je.
Treći talas je u suštini jednostavne strukture, ali kako smo učeni, sve prave stvare su jednostavne. Ovaj talas se sastoji iz toga da poslije revolucije iodbijanja svijeta od nas, dolazi druga generacija mladih sa sela koji se nakon školovanja u perspektivnim granama kao što su marksizam, odbrana, bezbjednost i, recimo, prateća industrija ekspresno postavljaju, u nedostatku eliminisanog prijeratnog kadra, na pozicije odlučivanja. Uz zakletvu da su im ovi iz prvog talasa idoli. Ove pozicije same po sebi nose određenu dozu moći. Stvari se komplikuju jer velik broj novomoćnih su jedini obrazovani u porodici. Što je svakako iskorak, ali što dugoročnije stvara sitaciju da se bračni drug, odnosno drugarica, ne zna nositi sa tek stečenom moći supruga.
Pošto je situacija nova i stresna, onda se ona dijeli sa istima sebi. Mislim istog nivoa. I dok je moćnik na poslu, one često smišljaju kako da se postave kao predstavnici moći. Kao Medičijevi ili Bordžije.
Znam da ovo podsjeća na Nušićevu "Gospođu ministarku" i zato moram i da spomenem suštinsku razliku. Razlika je u tome što je u komediji Nušić svog ministra smijenio, dok je u ovoj stvarnoj tragediji napredovao do neslućenih visina.
Imamo naš jezik i njihov, koji je u stvari naš. Imamo nas Slovene i njih Arape. Mi iz naše stranke i one druge. Partizan i Zvezda. Državni univerzitet i privatni. Zapad i istok. Petrovac i Drvar. Glamoč i Srbac. Banjaluka i Sarajevo. Starčevica i Borik. Gradska raja i dođoši
Tom metodologijom ranije navedene uče svoju djecu, po svom slobodnom shvatanju, znacima i stavu koji krasi moćne što vodi ka tome da dobijamo plejadu onih koji imaju lažni identitet. Ponašaju se i žive kao funkcioneri, a svoj legitimitet crpe iz funkcije svog oca ili muža. Ovaj talas dijeli društvo od kolijevke pa do groba na f(x) i bliske njemu i na ostale. I tako na hiljadu mjesta u svakom trenutku.
To novo repozicioniranje podrazumijeva odricanje prošlosti, seoske, napuštanje vrijednosti koje su vjekovima naši stari kultivisali i nasilno jurcanje ka neshvaćenim gradskim vrijednostima, što za proizvod ima malograđanstvo, iluziju i privid. Da bi se tamo stiglo, moramo se podijeliti. Da vidimo ko može, a ko ne može tamo da dobaci. Naši, oni kao mi, mogu, a ovi njihovi ne mogu.
Danas je podjela toliko mutirala pa postoji set fikcija koje se baziraju na neprevaziđenom disbalansu između stvarne potrebe za iskazivanjem individualnosti i nepostojanjem nikakve individualnosti.
Kad nema sukoba, onda se konkretno znanje cijeni. Kad nema razloga za prijeko neophodan sukob, moramo ga izmisliti da bismo zauzeli odgovarajući društveni položaj. Tako se stvara fiktivan sukob, jer svaki sukob vodi ka polarizaciji.
Zato dvadeset godina po odlasku granitnog privida još imamo multipraktik komunikaciju u vidu binarnog šematizma, što neposredno nastavlja podjelu društva, a posredno završava proces zvani gubitak identiteta. Generalno gledajući davno započeta revolucija nastavlja da negira prirodu riješena da jede svoju djecu.