U Krivičnom zakonu nekadašnje federacije stajao je monstruozni član 133, koji je predviđao drakonske kazne za privatno ili javno izrečene reči, koje su tumači jedne ideologije smatrali kao zločin protiv države, partije, radničke klase.
Tako te mogla u zatvor odvesti i šala o Muji i Husi, kao i Deklaracija muslimana, kao pevanje `Vile Velebita`, a i `Tamo daleko`, u izvornom tekstu... Sadašnji predsednik slovenačke vlade, pored ostalog, krajem osamdesetih suđen je i osuđen i na osnovu člana 693. Tada su ljubljanske fasade bile pune precrtanih brojki 693. Jedna ideologija srušila se na pitanju slobode govora, slobode mišljenja, slobode dijaloga. Na osnovnom pravu svakog slobodnog pojedinca, grupe, naroda.
Posmatrajući javnu debatu o, prema mom mišljenju, ishitrenom pitanju takozvane reforme policije u BiH, podsetio sam se na ona tmurna vremena balkanskih špijuna po predgradskim bifeima, koji su svoj prljavi novac zarađivali slušajući razgovore običnih ljudi, koji ponekad, posle treće pive, nisu mogli a da svom društvu ne kažu što stvarno misle.
Čitajući pre neki dan informaciju objavljenu u jednom hrvatskom, obično dobro informisanom listu, da lider Stranke za BiH i član Predsedništva BiH Haris Silajdžić ozbiljno provocira međunarodnu zajednicu zbog komentara o predlogu policijske reforme visokog predstavnika međunarodne zajednice, setio sam se tih vremena. Jer demokracija i osnovna ljudska, a i grupna prava su podjednaka svuda i u Bosni i Hercegovini. I politički lideri mogu javno i bez straha izneti i svoje mišljenje i onih kojih su ih ovlastili za to.
Međunarodna zajednica u bilo kom obliku ne može i nema mandat da sankcioniše javno izrečene stavove, ni običnih ljudi, ni političara koji su izabrani na demokratskim izborima. Osim ako oni nedemokratskim sredstvima ruše Daytonski mirovni sporazum. A i za taj mandat formulisan u takozvanim bonskim ovlaštenjima, treba imati ozbiljne argumente. Inače, padne kredibilitet i demokratska fasada same međunarodne zajednice. I za to ima primera u poslednjoj deceniji i u kažnjavanju ličnosti sva tri konstitutivna naroda.
Pretnje uklanjanja iz javnog života Harisa Silajdžića, uz traženje ravnoteže u Miloradu Dodiku, uz mogućnosti kafkovskog procesa protiv ličnosti trećeg konstitutivnog naroda, potiču iz arsenala birokratskog socijalizma, koji je uklanjao sve što se nije složilo s njim. Takve vrste ponašanja, naravno, ne donose dobro ni izvršiocima takve politike. Bosna i Hercegovina u traženju svog modusa vivendi ima dovoljno snage, koja se izražava i u suprotnim stavovima. Političkim liderima je, naravno, jasno da mora posle suprotstavljanja i javnog nadmetanja slediti strpljiv dijalog i prirodna, nenametnuta rešenja. Da li može nešto drugo? Svi imaju, naravno, dovoljno godina života da još dobro pamte u šta se pretvorilo u poslednje dve decenije prošlog stoleća nametanje, ekskluzivna rešenja, zabrana i sankcionisanje javno iznešenih reči.
Ako je međunarodnoj zajednici stvarno za demokratski prosperitet Bosne i Hercegovine, a i regiona u celini, onda treba stati u odbranu pravu Harisa Silajdžića i drugih lidera da javno kažu šta misle. Ili, možda, žele neke druge ličnosti, koji će govoriti javno što Vašington, Brisel, London, Paris, Moskva žele da slušaju, a u prigradskim bifeima, posle tri boce piva, što stvarno misle.