Rijetki znaju priču o Pjeru Viktorijenu Vernjiou. Malo ko izvan Francuske, možda oni koji proučavaju Francusku revoluciju, znaju nešto više o ovom čovjeku.
Kada je 1789. u Parizu izbila revolucija i proširila se po čitavoj Francuskoj, nastupilo je doba u kojem je počeo politički uspon mladih i ambicioznih ljudi. Tako je i Vernjio vremenom postao jedan od osnivača kluba jakobinaca u Bordou. Kao mlad advokat stao je u odbranu jednog gardiste koji je odbio da primijeni oružanu silu protiv pobunjenih seljaka. Taj njegov potez je imao ogroman odjek u francuskom društvu.
Njegovi govori prepuni snažnih emocija kojima opisuje muke stanovništva donose mu još veću slavu i uticaj, te on nošen tim talasom biva biran za poslanika u Zakonodavnoj skupštini u Parizu 1791. godine. Tamo se njegova grupa istomišljenika iz Žironde, Žirondinaca, priključuje grupi jakobinaca tj. demokratskih snaga Zakonodavne skupštine. Ime jakobinci dobijaju po jakobinskom manastiru u kojem je sjedište njihove stranke. Nakon nekog vremena, praćenog njegovim strastvenim govorima u Zakonodavnoj skupštini, Vernjio napreduje i zadobija status uticajnog mislioca.
Godinu dana poslije, kada kralj Francuske odbija da imenuje ministre iz redova Žirondinaca, Vernjio traži njegovu abdikaciju. Avgusta 1792. godine narodne mase naviru na pariske Tiljerije, privremenu rezidenciju francuskog kralja. Kralj traži zaštitu Narodne skupštine i Vernjioa. Poslije više dogovora Vernjio objavljuje da je kralj svrgnut, a nedugo zatim objavljuje kraj monarhije. Francuska se proglašava republikom.
To dovodi do radikalizacije revolucije, koja se ogleda u ogromnom pritisku javnosti za raspodjelom uticaja u Narodnoj skupštini u cilju davanja veće moći radikalnim strujama. Tako se svi umjereni poslanici uklanjaju. Prvo stradaju oni koji u Skupštini sjede zdesna - pobornici ustavne monarhije. Red dolazi i na one "lijeve". U septembru 1792. puca tikva među lijevima i Žirondinci definitivno napuštaju jakobince.
Tako Žirondinci prelaze u donje redove Narodne skupštine, dok radikalni jakobinci odlaze u gornje redove i na osnovu toga dobijaju naziv "brdske partije" (montanjari). Montanjari pod uticajem učenja Žan-Žaka Rusoa traže ukidanje privatne svojine, čemu se protivi Vernjio.
Prilikom suđenja kralju, Vernjio u početku podržava nepovredljivost monarha i insistira da presudu treba da da narod, da bi u kasnijim debatama zauzeo stav da se ne odlaže izrečena presuda.
Zatim Vernjio javno istupa protiv odluka o pogubljenju mnogih revolucionara koje je donio revolucionarni sud. Njegova kritika ide protiv objavljivanja rata Engleskoj. Kako revolucija ima svoj tok koji nameću oni najradikalniji i najžedniji i najgladniji, ta krajnost dovodi do pobune aristokrata u Vandeji, koji javno istupaju s prijedlogom obnove monarhije.
Ovakvo zaoštravanje situacije dovodi Žirondince u poziciju između čekića i nakovnja. Njihova umjerena politika počinje da se shvata kao izdaja revolucije. To dobija svoj epilog kada 10. aprila 1793. Maksimilijan Robespjer, vođa montanjara, optužuje Vernjioa za zavjeru s kraljem. U tom trenutku Robespjer nema podršku da se obračuna s Vernjiom.
Međutim, vremenom, sukob između montanjara i Žirondinaca se zaoštrava, uvodi se strahovlada, u pogon se stavlja giljotina, naprava nazvana prema ljekaru Žozefu Giljotenu, koji ju je osmislio radi humanizovanja smrtne kazne. Broj žrtava giljotine raste na preko 30.000.
U ovom haosu Vernjio poziva svoje sugrađane, stanovnike Bordoa, najvećeg grada u pokrajini Žirond, da pošalju vojsku kako bi spasili žirondinske poslanike. Međutim, pomoć stiže kasno. Juna 1973. Žirondinci padaju jer njihova 22 poslanika Nacionalni konvent isključuje. Vlast prelazi u ruke Robespjera i Komiteta javnog spasa.
Dva dana po padu Žirondinaca, hapse Vernjioa i stavljaju ga u kućni pritvor. Smrtna presuda, unaprijed pripremljena, izrečena mu je 30. oktobra 1793. godine. Pored ogromnog napora njegovih uticajnih prijatelja da ga izbave, on dan po objavi presude biva pogubljen.
Dvadeset jedan osuđenik, pjevjući "Marseljezu", penje se stepenicama ka giljotini. Vernjio je pretposljednji. U trenutku kada mu dželati razgolićuju vrat govori posljednju rečenicu: "Revolucija, kao Saturn, jede svoju djecu."
Prema legendi, bog Saturn je pojeo svu svoju djecu iz straha da se ne okrenu protiv njega. Držeći se onoga što se dešavalo u tom vremenu u Francuskoj, Vernjioove riječi su bile proročke.
Istroja nas uči da se njegove riječi ne tiču samo "majke svih revolucija", dok nas knjige opominju da je jedan izuzetan čovjek nepotrebno stavljen na marginu ovako važnog događaja.