Na pomen Vidovdana svaki Srbin naravno, pomisli na poznatu pesmu Goce Lazarević ili na onaj Vidovdan od pre šesto i kusur godina kada se odigrao legendarni Boj na Kosovu. Od tada su Vidovdan i Kosovski boj sinonimi i više od toga. Toliko se o tome govorilo, pevalo i pisalo proteklih šest vekova, da bi Vidovdan bez Boja bio nekako prazan i predstavljao bi samo još jednu u nizu srpskih slava a i Boj bi bio nekako nekompletan da se nije desio baš na taj dan.
Pa šta Srbi znaju o tom Boju posle šest vekova pevanja, pisanja i guslanja. ''SVE'', naravno! Da je Miloš ubio Murata a on potom i Miloša i Lazara i sve to zbog izdaje Vuka Brankovića i zato što ''kasno Marko na Kosovo stiže''. I naravno da smo od tada ''nebeski narod'' zahvaljujući Lazarevom opredelenju za carstvo nebesko. Ali da mi pogledamo šta su istorijske činjenice.
Pre Kosovske bila je 6971. godine Marička bitka u kojoj su poginuli Despot Uglješa i srpski kralj Vukašin Mrnjavčević a njihova odnosno srpska vojska pretrpela težak poraz. Južna Srbija odnosno Makedonija je nakon toga potpala pod tursku vlast a Vukašinovi naslednici i ostali velikaši postali turski vazali. Jedine slobodne srpske zemlje bile su one pod vlašću kneza Lazara-takozvana moravska Srbija i Kosovo pod vlašću Vuka Brankovića. Nakon Maričke bitke, Turci su često upadali i na ove teritorije uglavnom radi pljačke. Do Kosovske bitke Srbi i Turci su još nekoliko puta ''podelili megdan'' i to 6981. kod Paraćina, 6986. kod Pločnika i 6988. kod Bileće i sva tri puta su Srbi izlazili kao pobednici.
Zato je turski sultan rešen da nastavi osvajanje Balkana, sakupio veliku vojsku i u boj krenuo sa svojim sinovima Bajazitom i Jakubom. Ni Lazar nije sedeo skrštenih ruku. Znajući da je turski napad neminovnost on je godinama vršio ozbiljne diplomatske, političke i vojne pripreme za bitku koja sledi. Ono oko čega se takođe slažu svi istoričari i hroničari je ''da nema pouzdanih istorijskih činjenica ni o brojnom stanju sukobljenih vojski ni o samom toku bitke a ono što je najinteresantnije ni o njenom ishodu!! ''Pojedini izvori kažu da je Turaka bilo 40.000 a Srba 25.000, dok drugi pominju i brojke od blizu 100.000 i na jednoj i na drugoj strani. Istorijska je činjenica da je u Lazarevoj vojsci bilo i drugih naroda. Poznato je da su tu bili Bosanci, Bugari, Albanci, Vlasi, Poljaci a po turskim izvorima i Mađari. Ali sumnjam da biste među milion Srba, koji naravno sve znaju o Kosovskom boju, našli jednog koji zna da su se rame uz rame sa Srbima na Kosovu borili i Hrvati odnosno hrvatski ''krstaši'' Ivana Paližne, stari Lazarevi saveznici. Sve u svemu Lazar se godinama pripremao za ovaj boj i u tu svrhu okupio vrlo respektabilnu vojnu silu.
A šta dalje kažu istorijske činjenice koje potiču iz vrlo oskudnih istorijskih izvora. To su pre svega dva pisma bosanskog kralja Tvrtka, jedno pismo ruskog monaha Ignjatija, pohvala knezu Lazaru napisana četrdesetak godina nakon boja od strane Konstantina filozofa i uglavnom turski, mletački i dubrovački zapisi i hronike. Dakle, ovako je bilo. Lazar u sredini a na bokovima Vuk Branković i bosanski vojvoda Vlatko Vuković sa vojskom Tvrtka I, a nasuprot njemu Murat sa sinovima na bokovima. Još na početku bitke Vlatko je na svom krilu toliko nadjačao Jakuba da je dva puta slao glasnike Tvrtku s porukom da Srbi pobeđuju. Odlično se borio i Vuk Branković. A onda je usred bitke, jedan srpski plemić (koga su oklevetali pred Lazarom tvrdeći da će ga izdati), probijajući se prema Muratovom šatoru sa svojim saborcima, govorio da mora sultanu poveriti jednu tajnu. Zbog toga je propušten do Murata koji je bio ubeđen da ovaj želi da se preda. Međutim, ovaj mu je na opšte iznenađenje zario nož u stomak. Iako smrtno ranjen Murat je i dalje izdavao naređenja i vodio bitku koju je odlučio njegov sin Bajazit. Videvši da mu je otac smrtno ranjen, on je svim snagama napao upravo centralni deo srpske vojske kojim je komandovao Lazar i ne samo da ga je razbio, već je i zarobio samog Lazara, koji je potom zajedno s Milošem ubijen pred umirućim Muratom. Videvši da je bitka izgubljena Vuk Branković i Vlatko Vuković su se povukli sa bojišta. I kao što vidite, nije Lazara niko izdao, već je on lično i pored toga što se hrabro borio, bio rečeno jezikom aktuelnih kvizova ''najslabija karika'' na srpskoj strani!!
I šta je bilo posle. Pa Bajazit je požurio da ubije brata i proglasi se za cara, a potom, kući da smiri pobunu i nerede koji su u Turskoj izbili zbog glasina koje su stizale s Kosova. S obzirom da nije ostao u Srbiji i odmah iskoristio svoju pobedu, stvorio se utisak da je ona sporna. I sam Tvrtko je pisao Trogiranima i Firentincima da je odneo pobedu na Kosovu (iako tamo nije ni bio, pritom uopšte ne spominjući kneza Lazara) i da se njegova vojska predvođena Vlatkom Vukovićem vratila kući s neznatnim gubicima ''dok je od Turaka malo ko žive glave izneo''!! Mlečani su pak bili oprezniji i zapisali ''da su dočuli ali ne jasno o ratu imeđu Lazara i Murata razne stvari kojima se ipak ne može verovati'' dok dubrovački i italijanski letopisi i anali Kosovski boj opisuju ''kao neodlučan sukob s velikim gubicima na obe strane''.
Sumirajući rezultate Kosovskog boja naš najpoznatiji istoričar i pisac poznate i priznate ''Istorije Srba'' Vladimir Ćorović je napisao: ''Sa Lazarem je na Kosovu izginuo cvet moravskih junaka, zemlja je ostala obezglavljena, s jednom ženom na prestolu i nepunoletnim Lazarevim sinovima. Osećalo se da više nema snage ni za ponovljeni turski ni bilo čiji napad. Udar je bio suviše težak i činilo se da cela zemlja strahovito krvari!! Nijedan događaj naše istorije, ni pre ni posle toga, nije ostavio tako dubok i trajan trag kao ova KOSOVSKA KATASTROFA. ''Pa šta mi onda slavimo? Ove istorijske činjenice svakako ne, već mitove i legende koji sa istinom nemaju nikakve veze!