Miroslav Lajčak se nije proslavio u Bosni. Pametno je prihvatio ponudu vlastite zemlje da joj služi kao ministar vanjskih poslova. U ovakvoj ocjeni uveliko je saglasna domaća politička javnost. Dalji boravak u Bosni i Hercegovini Lajčaku bi zasigurno naštetio karijeri.
A političar takve sportske elegancije, mladalačkog izgleda i držanja svojstvenim klasi bivših omladinskih fukcionera istočnoevropskih socijalističkih zemalja to ne želi. Pred njim je ipak izvjesno sjajna karijera. Ako ne evropska, čemu se sigurno nadao poslije uspješno okončana posla u Crnoj Gori i slavodobitno preuzetog u Bosni i Hercegovini, onda bar regionalna ili nacionalna. Ovdje ničija očekivanja, a sigurno ni svoja, nije ispunio.
Mi, šta je s nama i našim željama? Kakav je za nas idealan visoki predstavnik? Onaj po opisu svoga posla, čime je zadovoljno Sarajevo. Ili onaj koji valjano ne obavlja svoj posao, što bi bilo po volji Banjaluke. Ćoškasta je ovo zemlja i teško joj ko može ugoditi, a ostati zdrav i normalan.
Lajčakov nasljednik će biti brzo biran, ako već nije određen. Brusselu se s nama ne žuri, kako to mi naivno možda mislimo, ali još kao da ne smije ni za trenutak ostaviti praznom fotelju visokog predstavnika Evropske unije u našoj zemlji iako se ta funkcija s krajem godine planira ugasiti, odnosno, transformirati. Istina, nije prvi put da se s početka godine tako sa visoka odlučnim riječima i tonom izrekne stav o konačnom zatvaranju OHR-a.
Tržište iznajmljivanja nekretnina u Sarajevu ne pokazuje reakcije na takvu najavu. A ni vlasnici restorana nisu uzbuđeni. Kažu, iz nezvaničnih evropskih izvora imaju informaciju da će sve ostati isto s tim što će se na sadašnjoj zgradi OHR-a samo promijeni tabla i umjesto OHR-a pisat će Ured Evropske komisije u Bosni i Hercegovini. Za ljude je jedino bitno da se ništa ne mijenja, osim amblema i zastavica na službenim automobilima i iskaznica usposlenika tog novog ureda.
Ni s političarima situacija nije bitno drugačija. Naša varakanja, nadmudrivanja, kockanje i da ne kažem kurvanje s kategorijom Evrope nikako da prestanu. Na svim stranama sve činimo da ono što deklarativno prihvatimo u praksi ne ostvarimo. Bojimo se Evrope, bojimo se stranaca, tih mrskih inspektora u našoj kući. I to s razlogom, ali sami nismo spremni niti složni da išta učinimo samostalno. Izjeda nas nepovjerenje u same sebe, sumnjičavost drugog i drugačijeg, licemjerje, a sve poslovično prebacujemo uvijek na drugoga. Bojimo se da drugi s Evropljanima ne profitiraju. Tako bi se moglo reći da Srbi promišljaju o Bošnjacima dodatno se plašeći da bi saradnjom sa strogim Evropljanjima oni sami na neki način izdali daleku braću Ruse.
U stavu da će sve biti dobro samo da ne bude stranaca, a čujemo ga ovih dana, puno je izolacionizma, konzervativizma, tradicionalizma, historicizma. Jednom riječju neznanja i bezrazložnog straha. Takve riječi kao da prizivaju mrak u kome su sve krave crne kako bi rekao Hegel; prilike gdje se ne razlikuje istina od laži, pravda od nepravde, dobro od zla.
S druge strane, kod Bošnjaka se misli da je za njih u principu sve dobro što Srbi odbijaju. I zato, a ne naravno samo zato, se insistira na ostanku OHR-a, visokom predstavniku, njegovim bonskim ovlastima, te na čitavoj skalameriji međunarodnih deklaracija, konvencija, rezolucija i čega sve još ne. Oni kao da vole svjetla i komunikaciju. Pod njima bi da hladuju, malo bi se u neko doba i zamezetilo. Stvari bi same od sebe išle jer, Bože moj, tu su stranci, oni su na strani pravde i istine, a to je, zna se, naša strana.Nekada je neko kao rekao da Bosna ne može opstojati sama, da joj je uvijek potreban zaštitnički i sigurnosni kišobran, biva tutor. Nekada je taj tutor bio osmanski sultan, poslije bečki car, zatim jugoslavenski kralj, nakon njega Tito, a sada OHR. Odakle svima nama ta infatilna predstava o sebi, to nesamopouzdanje u posebnost, individualnost i samostalnost Bosne i Hercegovine ni sam ne znam. Bošnjacima, kao, odgovara da je u njihovoj kući uvijek neko "sa strane" jer upravo taj sa strane njih čuva.
Nažalost, ovakvo razmišljanje je prisutno u krugovima političke elite i danas nakon što se ta ista elita osvjedočila u posljednjem ratu koliko Bošnjaci znače tom širokom i bijelom svijetu. Hrvate u svakoj priči nepravedno spominjemo na kraju. I to sigurno nije bez nekog razloga. O tome bismo svi trebalo da ozbiljnije promislimo. Kako god stvari budu išle njima će biti dobro i srpska i bošnjačka strana tako prešutno smatra. Ili se bar tako o drugome uvijek misli.