U vrijeme teških ekonomskih uslova uvijek je primamljivo srezati troškove obrazovanja, ali ovo je lažna ušteda. Ulaganje u obrazovanje je jedna od najvažnijih odluka koju društvo i porodica mogu napraviti.
Američki nobelovac iz 1979. Theodore W. Schultz je razvio koncept humanog kapitala i promovisao ideju da kroz obrazovanje osobe mogu steći nove vještine i znanja, time uvećavajući svoju produktivnost, zaradu i vrijednost na tržištu rada. Od tog trenutka među ekonomistima je zavladao konsenzus da je formalno obrazovanje jedna od najbitnijih odrednica buduće zarade svakog pojedinca, kao i ekonomskog razvoja unutar društva. Korisnost obrazovanja se ne ogleda samo u zaradi, ono vodi i boljem zdravlju i kvaliteti posla i dopušta nam da budemo bolji roditelji, građani i glasači.
Ali ova investicija mora biti pametna i svrsishodna. Nažalost, previše je ustanova koje nude obrazovanje bazirano na principima 20. ili čak 19. stoljeća, u svijetu gdje se traži radna snaga obrazovana za 21. stoljeće. U našoj informatičkoj eri uspjeh svake ekonomije se bazira na kvaliteti njenog ljudskog potencijala. Svijet koji je sve otvoreniji i konkurentniji je doveo do sve većeg nesrazmjera u prihodima između visoko obrazovanih i slabije obrazovanih kadrova, gdje su ovi prvi sposobniji da iskoriste prilike koje se pružaju u dinamičnoj svjetskoj ekonomiji. Kao što je Tom Friedman napisao u svom bestseleru "Svijet je ravan", naša finansijska budućnost u ovom stoljeću će manje zavisiti od toga gdje smo rođeni, da li u Bostonu ili u Bombaju, a više od kvaliteta našeg obrazovanja.
Ovakav razvoj događaja je sveopšte prihvaćen u SAD. Tradicionalne društvene nauke su i dalje popularne na univerzitetima, ali studenti također žele steći vještine i znanja iz oblasti poslovanja i informacijskih tehnologija koje će od njih napraviti tražen visoko obrazovani kadar. U SAD Vlada igra važnu ulogu u potpori obrazovanju, ali pojedinac je taj koji donosi odluku i troši većinom vlastite resurse pri sticanju obrazovanja kako na javnim, tako i na privatnim univerzitetima. Oni su spremni napraviti ovu investiciju, iako troškovi mogu biti visoki (Ja bih trebalo da znam. Na jesen šaljem svoje četvrto dijete na fakultet), zbog toga što su koristi mnogostruke i ogledaju se u boljoj zaradi i kvaliteti života.
Sa skresanim vladinim budžetima i smanjenim porodičnim prihodima, poslovni i privatni sektor mora preuzeti važnu ulogu u promicanju obrazovanja. Ta uloga bi trebalo da proizađe iz vlastitog interesa. Konkurentnost poduzeća zavisi od kvaliteta, vještina i stava njegove radne snage. U Americi su poslovni i obrazovni sektor blisko povezani u zdravoj razmjeni ideja vezano za sadržaj i bitne značajke visokog obrazovanja. Poslovni sektor proaktivno djeluje pri prepoznavanju svojih potreba za određenim kadrovima, i pri tome je spreman da ponudi stažiranja i stipendije, kao i da finansijski podrži programe za razvoj novih nastavnih programa i obuka. Univerziteti razumiju potrebu da odgovore na zahtjeve tržišta, i ne gledaju na ovo kao na prijetnju njihovoj akademskoj neovisnosti.
Američki univerzitet u Bosni i Hercegovini, s kojim sam povezan, razvija postdiplomski magistarski MBA program u toku ove godine. Univerzitet želi skrojiti ovaj program, kao i svoje dodiplomske programe, prema stvarnim potrebama poslovnog svijeta, i obraća se lokalnim poduzećima u cilju shvatanja koje vještine su ključne za njihove vodeće kadrove. Ovaj pristup je dobar za visoko obrazovanje, dobar je za poslovni sektor, kao i za studente koji investiraju u vlastitu budućnost.