Potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom unijom, Bosna i Hercegovina ja konačno krenula kolosijekom koji će je jednog dana učiniti i formalnim članom. Potpisani SSP svjedoči da smo zajedno s Evropskom unijom izašli iz četvorogodišnjeg ćorsokaka u koji smo gurnuti Ešdaunovim policijskim principima. Pritom se namjerno zaboravljalo i guralo pod tepih da su najvažniji policijski poslovi već ustrojeni na nivou BiH - SIPA, DGS, OBA.
Svi drugi policijski poslovi su u većini država stvar federalnih jedinica, pa čak i lokalnih zajednica. Dobro to znaju i kreatori Ešdaunovih principa. Ako iz svega što smo prošli ne bude nikakvog nauka za zagovornike izgradnje unitarne države koji pokušavaju mijenjati samo taktiku, onda smo ponovo na pogrešnom putu. Za sve bi bilo vrlo glupo ponavljati isti put. A možda je i to bio neki plan? Zato da ponovimo, jedini garant opstanka BiH je Dejtonski sporazum i njegov ključni Aneks IV koji se može mijenjati samo po ustavnoj proceduri.
U tim koracima koje ćemo proći, svakako je najvažniji ekonomski napredak. Na kraju se uvijek donosi politička odluka - skorašnji primjeri proširenja to potvrđuju. Strateški osmišljeni koraci treba Bosnu i Hercegovinu kroz postignute ekonomske parametre, da približe ekonomskoj situaciji njenih susjeda koji takođe idu evropskim putem. Ako se usredsredimo na ekonomiju, imamo šanse koje se mogu efektuirati kroz ekonomsku politiku u narednim godinama.
Nedostatak industrijske proizvodnje izaziva niz negativnih efekata - nezaposlenost, nedovoljna sredstva u penzijskim i zdravstvenim fondovima, uvozna zavisnost, negativan spoljnotrgovinski deficit, izostanak naučnoistraživačkog rada, itd. Predratna industrijska preduzeća nisu uspješno prošla kroz privatizaciju i tranziciju. Zna se da je BiH bila suočena sa zahtjevima međunarodne zajednice za privatizacijom državnog kapitala. To je bio uslov koji je onemogućavao državne intervencije u preduzećima sa državnom svojinom, ali i otežava dobijanje neophodnih bankarskih kredita. One kapacitete koji sada rade, inventurisati i odrediti podsticajne prioritete koji treba da reindustrijalizuju zemlju. Našoj ekonomiji nedostaju industrijski proizvodi koji se svakodnevno proizvode i prodaju, a to nije izgradnja puteva i stanova, bez obzira na njihove ekonomske efekte.
Energetski sektor se može razvijati kroz sigurnost u snabdijevanju energentima, ne samo naftom i gasom. Postojeći gasovod je samo mali dio mreže koja će većinu teritorije priključiti na transevropske gasovode. Pokretanje i proširenje kapaciteta brodske rafinerije garantovaće urednost snabdijevanja naftnim derivatima domaćeg tržišta, uz male transportne troškove. Cijene su svugdje svjetske, pa ne treba imati iluzija da će se tu nešto mijenjati. Ono što imamo kao potencijal za proizvodnju električne energije, biće test energetske politike. Rezerve uglja za postojeće termoelektrane, kao i za izgradnju novih, pri čemu ih treba kombinovati sa grijanjem gradova, nisu neograničene. Svjetska ekonomija se razvijala i još se održava na fosilnim gorivima. Sada se pokazuje da je 20. vijek bio zlatno doba razvoja takve ekonomije. Hidropotencijalima kao obnovljivim izvorima, pridružiće se vjetroelektrane i solarna energija. Ono čime raspolažemo može biti iskorišteno kao preduslov domaćeg razvoja. Može i drugačije - da struja kao bitan izvozni proizvod bude transferisana u inostranstvo, a da time postanemo uvozno zavisni. Imaju dva primjera - češki i slovački. Češka kompanija ČEZ je većinski u državnom vlasništvu i važan je igrač na stranim energetskim tržištima. Jedan od tih aranžmana je i kod nas. Slovačka elektroprivreda je većinski u stranom vlasništvu, a sama Slovačka od izvoznika struje, postaje uvoznik. Pred nama je izbor, a od toga kakva budu opredjeljenja zavisiće ne samo energetska budućnost. Možda sadašnji način upravljanja putem države kao većinskog vlasnika, uz klasične primjere neefikasnosti, inertnosti i gubitaka, može biti zamijenjen upravljačkim aranžmanima s velikim kompanijama uz jasne pravce razvoja i ekonomskih efekata, sa bankarskim i drugim garancijama.
Naša privreda ne može praviti svemirske brodove, ali može proizvoditi mnogo druge robe. Pogotovo se to odnosi na hranu, što je već sada svjetska strategija. Podatak da se u Republici Srpskoj ne obrađuje 240.000 hektara poljoprivrednog zemljišta, a slično je i u FBiH, govori dovoljno o nemaru vlasnika i vlasti koje to tolerišu. To znači da, pored fabrika koje ne rade, imamo i njive koje ne rade. Kao da smo zaboravili da smo bili i jesmo poljoprivredna zemlja, a sada nemamo jasan pravac za vrijeme koje dolazi. Da li oporezovati neproduktivnu imovinu i to dati u nadležnost lokalnim zajednicama kao njihov prihod? U svakom slučaju, od uvoznika svega i svačega kada je hrana u pitanju, što je sramota, moraju se postaviti osnove proizvodne, prerađivačke i izvozne strategije za hranu. Onda možemo i uvoziti ono što se ovdje ne može proizvesti.
Autoputevi nisu uslov, već preduslov privrednog razvoja. Pogotovo su takvi zahtjevi stranih investitora, koji neće da imaju probleme u transportu sirovina ili gotovih proizvoda. Vlasti imaju različite pristupe, ali je najvažnije da putevi budu građeni i izgrađeni. Efekti neće biti samo direktni, već i indirektni.
Neophodan kapital za ulaganja može biti obezbijeđen na više načina. Najmanje su to bankarski krediti, a što više treba koristiti sredstva putem emisija hartija od vrijednosti, kao i ulaganja domaćih i stranih kompanija. Kada je u pitanju kapital privatnih kompanija, nema razloga za bježanje od javno-privatnog partnerstva. Razumljivo je da još u svijesti odzvanja eho prethodnog sistema, ali to nije razlog da se ne ide putem kojim idu druge razvijene zemlje. Pritom su već decenijama pustile da se razvija praksa zajedničkog učešća, a potom su krenule u blago usmjeravanje. Smjernice, zelena knjiga i slični pristupi, govore o odgovornosti da se uskraćivanjem učešća privatnog sektora u ostvarivanju funkcija javnog sektora, ne ograniči razvoj. Privatni kapital je po prirodi ekspanzivan, agresivan, ne odustaje pred preprekama. Najvažnije su zapravo njegova inicijativnost, brzina realizacije i efikasnost. Strogo ukalupljenim zakonskim normama ili "odbranom opštih interesa" nije moguće dati neophodni razvojni zamah kroz angažovanje privatnog sektora. Zato su smjernice o javno-privatnom partnerstvu najpogodnija regulativna forma.
Navedeno nisu jedine prilike, ali nedostatak jasnih planova i rokova odgađa efekte i vuče ekonomiju i stanovništvo u stagnaciju i zaostajanje za drugima. Ekonomija i privredni razvoj su prilika da se stavi moratorij na politiku zasnovanu na pretresanju ratnih zločina i dilema ko je koga više puta ubio, obično ili genocidno. Žrtvama se mora dati spokoj, a zločincima suđenje. Republika Srpska nudi takav pristup za cijelu BiH, ali neće odustati od toga da određene ekonomske poteze čini sama u skladu sa svojim opredjeljenjima i ustavnim nadležnostima. Energija se više ne može trošiti na traganja za izgubljenim vremenom.
Na kraju puta procesa pridruživanja, razvojne šanse moraju u najvećoj mjeri biti iskorištene, da bi osigurale opstanak društva i što je još važnije - stanovništva. To bi bila jedina viza za budućnost BiH, pri čemu će nam Evropska unija biti ranžirna stanica. Formalni čin prijema doći će sam po sebi.