Proteklih dana mediji su informisali kako je u zatvoru Đorđe Ždrale zbog osnovane sumnje da je ubio Ljubišu Savića Mauzera. Novine su pritom objavljivale Ždralovu fotografiju, na kojoj je taj zatvorenik s velikim lancem oko vrata i na njemu još veći krst. (Što veći krst - to veći vjernik). Nije mi poznato da li je pravoslavnom sveštenstvu neprijatno što se jedan ubica očigledno hvali svojom vjerom ili im to ništa ne znači? Znakovito je da su svi osuđenici u Hagu, osim Slobodana Miloševića, izuzetno religiozne osobe.
Uloga religije u društvu je veoma značajna. Pa kako u kojoj sredini, u kojoj državi, religija je različito tretirana; kao u onim društvim gdje je vjera zakonom određena kao državni prioritet (Iran, Izrael), do onih zemalja gdje crkva ima svoju autonomiju, bez jasnog miješanja u civilno društvo. Dok je na ovim balkanskim prostorima religija prije ratova i tranzicije bila potpuno marginalizirana, prevratom vlasti ona je došla u prvi plan.
Ovih je dana u Hrvatskoj predsjednik Stipe Mesić oštro zamjerio aktuelnoj vlasti što u većini državnih ustanova ističe znamenje i simbole katoličke vjere. Namah su reagovali svećenici, koji su se suprotstavili Mesiću, govoreći da je pravo svakog čovjeka da iskazuje i na taj način svoje vjersko opredjeljenje. A zapravo predsjednik se pozivao na hrvatsku ustavnu odredbu da je ta država sekularna, pa prema tome u zvaničnim, državnim prostorima nije umjesno isticati vjerske simbole, uglavnom samo katoličke. Ne daju se katolički svećenici, izborili su se još od Franje Tuđmana da je u Hrvatskoj sve katoličko, pa tako je ona od jedna rijetkih država koje imaju zvaničan sporazum s Vatikanom.
U Hrvatskoj je pitanje religije dosta jasno, jer tamo se preko 95 procenata stanovništva izjasnilo da su katolici, mada većina tu vjeru praktično ne ispoljava. A pravoslavce i muslimane ne treba ni pitati, ionako su manjine, niko im ne zabranjuje da se po skrivenim uglovima mole na svoj način svom bogu. No, u onim državama gdje su brojne različite religije, situacija je malo složenija. Kao što je u Bosni i Hercegovini.
Sjećam se da su u ratu vlasti u Sarajevu, na prvom mjestu Alija Izetbegović, proklamovale ravnopravnost vjeroispovijesti, a često se dešavalo da su opštinske službene prostorije bile ispisane parolama kako treba "širiti islam". Vjerovatno su dobri služitelji, oni koji su se ulagivali muslimanskoj vlasti to isticali, ali Alijinoj sviti to nimalo nije smetalo. Naravno, međunarodni faktor je odigrao svoju ulogu, pa je ubrzo nestalo očigledne islamizacije, kao što je klanjanje pored skuštinske sale. No, danas ništa nije bolja situacija, vjerska propaganda je česta i nerijetko militantna, ali suptilnija. U federalnim medijima je previše novinara i urednika koji su voljni da ugode reisu Mustafi Ceriću, jer mu se ne treba zamjerati, pošto je on nepobitan autoritet i u civilnom sektoru.
Odjeci da je prevashodno Hrvatska katolička zemlja odavno su došli i do područja u Bosni i Hercegovini gdje su brojniji stanovnici Hrvati. Tu je religija neprikosnovena i kod laika.
Kako se u ovoj šarenoj BiH osjećaju vjerske manjine ili ateisti i gnostici kada ih neprestano zasipa većinski vjerski vokabular, vjernici koji mašu svojim simbolima? Čini se da su te vjerske manjine to navikle, pa se odnose tolerantno prema većinskim vjerskim običajima. Međutim, kako je obrnuto, kako se većinske vjerske zajednice odnose prema onim drugim? Možda još nešto ima tolerancije prema manjini, ali nisu baš tako trpeljivi prema onima koji ne vjeruju, smatrajući ih pravom opasnošću za sebe.
Mnogi ekscesi, kao što su razbijanje stakala na crkvama i džamijama, rušenje nadgrobnih spomenika, pisanje uvredljivih parola na vjerskim objektima najupečatljivije govori da je vjerski antagonizam još kod nas prisutan. Protekli rat je i te kako bio i vjerski, pa su vjerske netrpeljivosti još prisutne, posebno u ruralnim sredinama, u primitivnim konglomeracijama. Nešto se priča o dogovoru vjerskih poglavara u nas, ali to je izgleda samo formalno zajedničko sastajanje, jer nikakvih rezultata nema.
Sveštenici, svećenici i hodže ne samo da nastoje zagospodariti čovjekovim duhom, nego su uveliko aktivni da se domognu i čovjekovih materijalnih dobara. Stidljivo se čuje o bogatstvu reisa Cerića ili o imetku vladike Grigorija u Trebinju, mada svim tim službenicima koji posreduju između ljudi i boga nije mrska para.
Spoj između bošnjačkih političara i reisa je očigledan, kao što su i naši hrvatski čelnici veoma bliski s kardinalom Puljićem, a tako i Milorad Dodik šuruje s pravoslavnim velikodostojnicima. Pa onda se postavlja pitanje ko vlada u ovoj zemlji? Izgleda simbioza političara i popova i hodža. A o sekularnoj državi nema govora!