Početak posta mjeseca ramazana za muslimane i obilježavanje jevrejske Nove godine ili blagdan Male gospe kod katolika prije nešto više od 10 dana i predstojeći praznik Male gospojine u pravoslavaca, blagdani su s kraja ljeta i u nadolazećoj jeseni.
To su prilike da se upitamo o značaju vjere u bosanskohercegovačkom društvu, o izmjenama njezinih obilježja, njenoj društvenoj funkciji i savremenoj instrumentalizaciji, uvjetovanoj političkim sistemom. Vjerski praznici za većinu ljudi iz svih konfesija, kao po pravilu, obilježavaju se bonlukom, neradom i svakojakom ovozemaljskom uživancijom u što ne treba ni sumnjati. Pučki nivo religioznosti često je sinkretičan i trajan. To nije sporno. Zloupotreba religije u političke svrhe, decenijama već otrcana fraza s ovih prostora, također nije predmet našeg bližeg interesa koliko pitanje utjecaja transformacije oblika religioziteta na samu religiju kao takvu i našu svakodnevicu; ili kako novi brojni oblici ispoljavanja religioziteta, masovne vjersko-kulturno-nacionalne manifestacije utječu na karakter same vjere, kulture i nacije?
Svima je poznato da se vjera u postratnim godinama `plasira i konzumira` na masovan način kroz velike manifestacije. Tu su prisutni u pravilu, pored vjerskih dostojanstvenika i političara svih nivoa, novi bogataši, dobrotvori i donatori, te pokoji intelektualac, ali i pjevači i svirači. Ove manifestacije su prerasle u istinske narodne događaje. Neke su dobro organizirane i praćene reklamnim kampanjama. Potroši se tu dosta para, ljudi se sastanu, vide i porazgovaraju, te dobro zabave, a usput se oduže i bogovima i Bogu. Kod Bošnjaka, budući da te okolnosti najbolje poznajem, uobičajile su se neke vjerske i vjersko-kulturne manifestacije; na primjer, otvorenja džamija, a kojih je samo ovog ljeta, mislim, bilo nekoliko desetina, budući da se iz manifestacionih razloga otvara svaka džamija, pa i one koje se koriste već više mjeseci.
Tada se poredaju safovi uzvanika i doličnika, vjerskih i svjetovnih, narod se diže na noge i aplaudira, drže se govori, tvrdi se pazar za izbore; malo vjere a puno borbe za prestiž i ugled. Vjerski dostojanstvenici likuju, ko je bliži njima bliži je Bogu. No, to i nije toliko neuobičajeno. Zanimljivije su novouspostavljene vjersko-kulturne manifestacije sadržajno određene kao miks vjerskih/duhovnih i (ne)vjerskih/kulturno-nacionalnih sadržaja, a koje pretendiraju na status istinskih i autentičnih nacionalnih manifestacija. Mada sebi pripisuju nacionalnu pravovjernost, bar po budžetu i zvanicama, u pravilu se pretvaraju u jednu vrstu kulturnog kiča. Izraz su naprasne postkomunističke restauracije tradicionalnih i duhovnih vrijednosti kod svih bosanskih naroda, koja se ogleda u iskarikiranoj i instrumentaliziranoj konfesionalizaciji sve naše kulture i nacionalnih kultura. Takva konfesionalizirana kultura prijeti da pretvori svu kulturu u vjersku kulturu, da reducira sve oblike doživljavanja svijeta na jedan i to karikaturalno-vjerski, te da svim ljudskim oblicima doživljavanja i izražavanja svijeta nametne jedan kriterij valjanosti. Time se siromaši i umanjuje i vjera i kultura.
Zato je indikativno dijeljenje novaca iz `Programa posebnih namjena` Ministarstva civilnih poslova Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, tako da takvim redukcionističkim trendom ostajemo bez nužne i elitne kulture. Naime, Vijeće ministara je mizerni iznos namijenjen međunarodnoj kulturnoj razmjeni dodijelilo pjevačkim lokalnim društvima, horovima ilahija i kasida, amaterskim trupama nekih mjesnih zajednica, kulturno-umjetničkim društvima, potvrdivši antiintelektualnu i antiduhovnu narav svoje politike usmjerivši se, bez jasne politike kulture i strategije, na jačanje i promoviranje vjersko-nacionalnih kulturnih formi. Bitna odrednica takvih kulturnih formi je zatvorenost i isključivost za druge i različite. Svjedoci smo gubljenja općenarodnog karaktera domaćih tradicionalnih okupljanja i svetkovina, te njihovog pretvaranja u ekskluzivna nacionalna sastajanja.
U djetinjstvu sam slušao lijepe priče o trci konja za Aliđun u Nevesinju, nadmetanju u bacanju kamena s ramena, o trci u hararima, penjanju uz polojeni drveni stup... Tu se skupljala cijela Hercegovina, donja i gornja, i katolici i muslimani i pravoslavci, sav narod. Poštovalo se svoje, nije vrijeđalo tuđe, nadmetalo se u vještini i znanju, snazi i plemenitosti. Ničiji identitet, a uvijek ga je zasebnog bilo, nije dovođen u pitanje. I ove godine su nevesinjskim poljem konji brsci dizali prašinu, ali samo pred srpskom publikom. Ne vjerujem da su obični ljudi intimno bili išta sretniji no ranije što tu sada nema Bošnjaka, Hrvata... Pitanje te duhovne intime, individualnog doživljaja svijeta, Boga, drugoga i drukčijeg, je ono što jedino čovjeka čini smirenim i sretnim. Taj individualni, neposredovani doživljaj vjere, vječnosti, zamućen je i decentriran njenim pervertiranjem u prenaglašenu manifestaciju i foklorizaciju. Tekst smo zato i počeli s ramazanom jer post je jasno određeni lični i intimni odnos s Bogom. Nema masovnog posta. Takve i sličnih individualizacija vjere svima nama fali.