Sofi Mehmedpašina džamija u Banjaluci proteklog vikenda bila je u dva navrata meta napada prvo su na nju pucali i oštetili njene zidove, a potom i bacali kamenje i razbili prozore.
Dvadesettrogodišnji mladić, koji je polupao stakla na vjerskom objektu, objasnio je svoj vandalizam `činjenicom` da su mu hodže `napravile zapis` i morao je da im se osveti.
Njegova osveta, očito proistekla iz sujevjerja i neznanja, mogla je uzrokovati nove podjele i nemire, nepovjerenje u obećanu toleranciju i međusobno uvažavanje.
Uhapšen je već nakon nekoliko sati što je, pak, odaslalo jasnu poruku da napadi na vjerske objekte neće proći nekažnjeno.
Ako pitate bilo kojeg povratnika u Banjaluku i RS uopšte, pod kojim uslovima su se vratili, većina njih će vam reći da vjeruju da će dobiti šansu da žive u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjima. Lokalne i više instance su im to i obećale, naravno, uz sve ostalo što čini održivi povratak.
Kako bilo koji povratnik, ali i oni koji nisu napuštali svoja ognjišta, da vjeruju da je to, uopšte, moguće? Ko im može garantovati da se napadi na vjerske objekte neće ponoviti i da mogu bez straha da žive svoju vjeru?
Prije svega, na ovakav vandalizam ne smiju ostati ravnodušne ni druge dvije vjerske zajednice u Banjaluci i BiH - i pravoslavna i katolička. Vjerske zajednice kao stub pomirenja u BiH u ovakvim slučajevima moraju da glasno pozovu na nenasilje i razumnost i odigraju ključnu ulogu.
Osuda mora da pljušti sa svih strana, pritisci na javnost sve jači, a odlučnost u održivi mir i toleranciju nedvosmislena i jasna.
Kome je potrebno da se decenijski napor da se zaboravi, prevaziđe i uspostavi povjerenje i priznavanje sruši kao kula od karata zbog nečije nepromišljenosti.
Sigurno ne velikoj većini građana, institucijama vlasti, običnom čovjeku, komšiji...
I to nije slučaj Banjaluka, Republika Srpska... vjerski objekat i integritet svakog građanina u postdejtonskoj BiH, bez obzira na konfesiju, ne smiju biti ugroženi vandalizmom, sujevjerjem ili nečim trećim.
Ipak, činjenica da se radi o pojedinačnim i rijetkim slučajevima, da nema organizovanog vandalizma niti osmišljenog nasilja, da je jasna opredjeljenost svih na normalan i miran suživot, uliva nadu.