Ništa počinjene ratne zločine i njima izazvanu tragediju jula 1995. godine u Srebrenici ne može pomutiti i zasjeniti, pa ni najnovija nesnalaženja vodeće bošnjačke političke stranke oko predlaganja svog kandidata za načelnika općine. Razmjere tog zločina su takve, i to se svaki put pri spomenu Srebrenice mora isticati, da gotovo nadilaze mogućnost ljudskog obuhvata.
Normalan ljudski um jednostavno teško može shvatiti zašto je tih preko 8.000 ljudi ubijeno na jednom mjestu, na takav način i to pred očima drugih, mislimo na nizozemske mirovnjake. Upravo vam takva pitanja naviru kada se nađete u Potočarima. Zato tamo trebaju otići svi, uvjetno rečeno, i oni sa strane žrtava i oni sa strane počinitelja zločina. O razumijevanju srebreničkog zločina teško je i govoriti, mada valja pročitati skoro nastalu izvrsnu studiju "Commemorating Srebrenica: Histories of Violence and the Politics of Memory in Eastern Bosnia" autora Ger Duijzings.
Svjedoci smo, istovremeno, da se ovoj tragediji različito prilazi i prilazit će se. Sami organizatori i počinioci zločina te njihovi politički naredbodavci će taj čin bezuspješno negirati, osporavati ili minimizirati dok će strana žrtve nastojati polučiti izvjestan politički kapital, a neki pojedinci i više od političke koristi. Sve su prilike da je izvlačenje političke koristi, stranačke i lične, iz srebreničke tragedije pri kraju. Osobno bih takav razvoj zbivanja želio i tome se svesrdno nadam. Zadnjih dana smo svjedoci da se brutalno, beskompromisno i do kraja besramno status žrtve nastoji kapitalizirati i personalizirati kroz borbu za bošnjačkog općinskog načelnika. Bošnjačko pitanje Srebrenice se svelo na personalno pitanje, na to koji će pojedinac u tom unesrećenom gradiću biti na vlasti naredne četiri godine. (Znamo da će to biti onaj koji prema šefu stranke iskaže dublju pokornost, podrazumijevajući da se s tim izborom slože i Amerikanci) i najvjerojatnije nikada više. Jer, ako se ukupna bošnjačka politika prema stvarnim potrebama povratnika u Podrinje radikalno ne promijeni, na sljedećim izborima u Srebrenici će biti malo ili nimalo Bošnjaka. A bit će i drugačija izborna pravila. To sad svi znamo.
Nesnalaženja u SDA oko ovog pitanja su vrlo indikativna. Ona nam u sjećanje prizivaju čitav splet tema i problema kroz koje je ova stranka prolazila vezano za odnose pojedinačnog, personalnog i principijelnog, općeg. Ne treba ni spominjati da je tu uvijek prevagu odnosilo pojedinačno, personalno, nad narodnim i državnim. Kad je Srebrenica u pitanju, ilustrativno se valja sjetiti personalnog i političkog sukoba Izetbegovića i Silajdžića iz ljeta 1995. godine. Upravo u vrijeme pada Srebrenice, znači tokom tih krvavih zbivanja čije tačne razmjere još tada nisu bile konačne niti javnosti poznate, na samom početku avgusta u Zenici je zasjedao Glavni odbor SDA. Na dnevnom redu je bio obračun sa Silajdžićem, a ne stanje u Srebrenici, o kome se, istina, u usputnom pregledu stanja na frontu jeste govorilo. I tada je prednost data međusobnim, unutarbošnjačkim, ličnim obračunima u odnosu na opća, princpijelna pitanja. Tada je za Armiju BiH bilo bitnije da iskaže lojalnost Izetbegoviću nego da pomogne stradalnicima Srebrenice i Žepe. Nije to davno bilo i svi se toga možemo prisjetiti.
U ovoj analizi nisu bitni Silajdžić i Izetbegović, niti danas Tihić, već je bitna struktura savremenog bošnjačkoga političkog uma. Tu još vladaju osobne kalkulacije i instrumentalizacija nauštrb umnosti i općosti državnih i nacionalnih interesa. Bošnjačka elita davanjem prednosti ličnom i pojedinačnom nad općim svjedoči da je još u pretpolitičkom stanju. Samo se tako može objasniti njeno ponašanje. Demokratski legitimirani bošnjački političari svih razina vlasti ne pokazuju dovoljnu odgovornost prema onima koji ih biraju. Kako birači nemaju instrumente za njihovu kontrolu nastoje ih disciplinirati služeći se šatorskim naseljima pod prozorima njihovih kabineta. SDA u Srebrenici može i treba da ima svoga načelnika, svi joj to od sveg srca i želimo, ali ostajemo pri sumnji da će od takvog izbora, osim tog nečelnika i grupice njegovih pristaša, iko od toga koristi imati. Prikazanom političkom nekulturom Bošnjaci u Srebrenici vrlo skoro definitivno sve gube. Oni se opredjeljuju za vlast, a ne za svoj spas.