Posljednji zahtjevi Stranke demokratske akcije (SDA) u vezi sa sporazumom o koaliciji sa Strankom za BiH pokazali su da je kriza, ali i ključ za njeno rješenje u procesu konstituisanja vlasti u BiH, u rukama ove dvije stranke.
Raniji izgovori da je zastoj u konstituisanju vlasti posljedica nesporazuma dva HDZ-a sada se mogu odbaciti kao posve naivno obrazloženje. Činjenica je da je dobar izborni rezultat Stranke za BiH, uz pobjedu njihovog lidera Harisa Silajdžića u utrci za člana Predsjedništva BiH, onemogućio olako zaobilaženje ove partije u formiranju vlasti na svim nivoima. Od samog trenutka objave izbornih rezultata, pa i tokom izborne kampanje, moglo se zaključiti da bi logična koalicija političkih partija mogla počivati na budućem usvajanju ustavnih amandmana iz prve faze reforme Ustava. Sudeći po predizbornim obećanjima, ovoga puta u pokretanju izmjena Ustava trebalo bi zaobići kolektivnog šefa države, jer jedan član Predsjedništva BiH ne bi bio za to da se isti paket ustavnih amandmana pošalje u parlament. Međutim, onaj ko bi to odbio snosio bi punu odgovornost za neprovođenje ustavne reforme i tada bi i domaća politička scena, ali i međunarodna zajednica, imali krivca za zastoj jedne od najvažnijih reformi.
No, na ovdašnjoj političkoj sceni, već odavno nema ni iznenađenja, ni pretjerane odgovornosti, dok bi s međunarodnom zajednicom već moglo biti određenih problema, posebno u vrijeme kada treba biti donijeta odluka o tranziciji OHR-a. Ona strana priče, koja nije baš posve očigledna, a tiče se međunarodne zajednice u BiH, je (ne)jedinstvo stavova međunarodnih zvaničnika. Aktivnosti američkog ambasadora u BiH Daglasa Meklhenija u procesu deblokade konstituisanja vlasti u BiH (istovremeno kada visoki predstavnik u BiH Kristijan Švarc-Šiling ne dobija poziv od domaćih stranaka za razgovore na istu temu), znatno su izmijenile pozicije. Mada se već duže vrijeme prave kombinacije da se protivnici ustavnih amandmana iz aprila ove godine istisnu iz igre, Švarc-Šiling ugodno ćaska s rukovodstvom HDZ-a 1990, koji su bili protiv ustavnih amandmana, a Meklheni neformalno razgovara s onima koji ovaj proces podržavaju ispočetka i očigledno će nastojati da ga dovedu do kraja. Dosadašnja iskustva sa Strankom za BiH (partija koja je u vlasti nakon svakih izbora) upućuju da bi se kompromis mogao postići. Učešće u vlasti uz obećanje da će se hitno ići u drugu fazu ustavnih promjena moglo bi biti dobro opravdanje za njihove birače da su ostali na pravom putu. Uz sve to, mogla bi se dobro uklopiti i priča o reformi policije i insistiranje Stranke za BiH na institucionalnom donošenju odluka kroz prijedloge Direkcije za reformu policije.
Uz prećutni dogovor da poslanici Stranke za BiH ne glasaju za ustavne amandmane u parlamentu BiH i obilaženje Predsjedništva BiH u ovom procesu, konačno bi mogao i početi proces formiranja vlasti na nivou BiH. Ali, da bi se sve to i desilo, glavni strateg u kombinacijama za formiranje vlasti, Sulejman Tihić, traži vjernost `crno na bijelo`, jer su brak iz ljubavi sa Strankom za BiH više puta raskidali na sopstvenu štetu.