Negdje sam nedavno pročitao da samo neizrasli i nezreli narodi trebaju i traže vođu. Nezrelim i neizraslim narodima se tu imenuju oni koji su živjeli pod okupacijom, u kolonijalnom položaju ili u totalitarnim režimima. Koliko je ta "dijagnoza" istinita i koliko se odnosi na naše prostore, neka svatko o tome sudi sam, no ako je suditi po literarnom podaništvu vođama u zadnje stoljeće i pol, onda je našim prostorima teško negdje naći premca.
Ovih mi je dana u ruke došao zagrebački časopis "Gordogan" koji na više od 250 stranica velikog formata donosi temat "Povijest u stihovima". Projekt osmišljavan kao onaj objavljen u Srbiji 1988., autora Marinka Arsića Ivkova: "Antologija srpske udvoričke poezije", vidljivo je i iz naslova, otišao je mnogo dalje. Ono što su radile srpske pjesničke ulizice svojim vođama, ovdje je Branko Matan proširio i obuhvatio vrijeme od Franje Josipa do Stipe Mesića.
Kako dio povijesti zajednički dijele narodi (i pisci) s ovih prostora, tu dominiraju hrvatski i srpski pisci, a autor ovoga velikog izbora kaže kako je taj izbor "tek trećina priređenog", te poziva na suradnju i daljnju pomoć... Tako bi se u toj nekoj budućoj knjizi, da se npr. ne uvrijede suvremeni bošnjački pisci našle i njihove ulizice, premda ih ni sad ne fali.
U ovom su velikom izboru i pjesme kralju Aleksandru, Stjepanu Radiću, Anti Paveliću (ustašama, NDH), antisemitska poezija, pjesme Titu (partiji, štafeti, radnim akcijama, Bleiburgu, Golom otoku, Udbi), Hitleru i Staljinu, Tuđmanu, Miloševiću, Karadžiću i svemu onome što prati i zadnji rat na našim prostorima... Tu su, uz ulizičke pjesme, i one koje "kontriraju", ali i one "povijesne" koje reflektiraju konkretan politički čin, osobu, pokret, pa je ovaj izbor u tom smislu dobio na potpunosti i objektivnosti, premda niti takve pjesme, ponajčešće, nisu kvalitetne, ali su važne za sliku vremena i portrete pisaca, za ono što je Matan nazvao povijest u stihovima, dakle za razumijevanje psihologije podaništva i ulizništva u književnosti.
To su tekstovi za koje Matan s pravom kaže da "u književnom svijetu privlače prezir", pjesme koje bi i autori, kad sve prođe, najradije da nisu ni napisali. I ništa čudno, kad bi autori koji dolaze poslije njih, naučili nešto od svojih prethodnika... Ali ne, ulizice očito ne mogu pobjeći od svoje biti, čak ni onda kad se rugaju svojim prethodnicima ulizicama, jer su snažno opsjednuti vođama ili "samo" koruptivni. Što bi tek rekao obični mali čovjek?! Autoritarni režimi, diktature rađaju potrebu nesamostalnog čovjeka ili određene skupine za vođom, a ta potreba često govori i glasom pjesnika. Nekad su, nažalost, u pitanju i velika pjesnička imena, kao npr. u slučaju Mažuranića ili Kranjčevića Franji Josipu; Nazora, Zogovića, Miljkovića, Gorana Babića Titu, Slavičeka i Titu i Tuđmanu, Daviča Udbi, Šinka Lenjinu, Mateja Bora Staljinu, ali najčešće je ipak riječ o beznačajnim imenima kao što su: Angjelinovića kralju Aleksandru, Budaka ili biskupa Šarića Paveliću, Pavletića i Pešorde Titu. Ona, ta imena, to i ostaju, jer od ideologije i podaničkog u sebi ne uspiju nikad doći do pjesme. Naravno, ima tu i protupjesama, kojima pjesnici iskazuju drugi i drukčiji odnos, pa one u ovom izboru demonstriraju drukčiji mentalni, moralni i poetički diskurs. Tako su protupjesme Titu pisali od poznatijih: Maruna, Đogo ili Crnčević.
Važan je segment ovog izbora i kurpus posljednjega rata gdje izdvajamo pjesme Zlatanovića Miloševiću i Crnčevića Karadžiću, ali i protupjesme Mirka Kovača ili Marka Vešovića svojim bivšim kolegama srpskim pjesnicima. Treba reći da izbor ima i cijeli niz pjesama anonimnih autora, od kojih je jedan broj onih što se obično zovu "narodnim" pjesama o ustašama, partizanima, četnicima ili protiv njih, do onih autorskih, guslarskih i novokomponiranih tipa Baja mali Knindža, o čemu tako superiorno pišu kulturni antropolozi Ivo Žanić iz Zagreba u "Prevarenoj povijesti" i Ivan Čolović iz Beograda u "Bordelu ratnika".
Nemam namjeru predstavljati sve te brojne autore i njihova (ne)djela. Tek ovim malim pregledom ukazujem na stoljeće i pol pjesničkog služenja smrti, mržnji, zločinu i ne prečestim protivljenjima (barem za života vođa!), ako bi to, kao i sluganstvo ili uopće išta drugo bila "dužnost" pjesme ili pjesnika.
U tom su smislu ilustrativna dva najpoznatija slučaja svjetske književnosti, dva povijesna graničnika: Ovidije s "Ex pontom" i Osip Mandeljštam s "Odom Staljinu". Ako od njih pisci i književnost ništa nisu naučili, hoće li iz ovoga Matanova izbora, za mnoge (ipak) optužujućeg u moralnom i književnom smislu...?! A gdje je, nakon svega toga, sav onaj obični puk koji je u piscima u zemljama kolonijalne vlasti i diktaturama naučio gledati mesije, a u njihovim djelima "dug domovini, narodu, vjeri, historiji...", a ustvari samo "opijum za narod"?!
Francuski pisac Tournier kaže da se "hitlerizam opire svakom napretku, stvaranju, otkrivanju i pronalaženju još neviđene budućnosti i da je njegova glavna vrijednost obnavljanje kulta rase, predaka, krvi, mrtvih, zemlje..."
Važan se čini ovaj "Gordoganov" izbor i zarad veoma depresivnih spoznaja s kojima se moramo početi suočavati. Za početak barem zbog pitanja: zar pjesnici nisu u stanju otići korak dalje od hitlerizma kako ga vidi Tournier?