Za proteklih dvadesetak godina mogla se čuti i oglasila se svaka nedoučena bluna i neznalica govoreći kako je eto i marksizam, zajedno sa njegovim tvorcem Karlom Marksom, otišao u historiju, da je propao skupa sa svjetskim komunizmom i njegovim glavnim protagonistima komunistima, od Kine i Sjeverne Koreje pa sve do Kube, uključujući i jugoslovenske komuniste.
Bila je to razumljiva reakcija na ideološku rigidnost onog marksizma koji je pedest godina vladao kod nas i u tom kontekstu takva reakcija je bila razumljiva. Međutim, kad takva reakcija ispoljava težnju da postane verificirana naučna istina, tada razumijevanje za nju prestaje i nastaje potreba da se stvari stave na njihovo mjesto. Istina, sama historija se u konačnoj instanci bavi time da stavlja svakog na njemu odgovarajuće i zasluženo mjesto, ali nešto možemo učiniti i mi sami. Nedostatnost ovakvih sudova otkriva već upotreba riječi komunist kao istoznačnice za marksist i sljedbenik filozofije Karla Marksa.
Već to jednačenje značenja, naime, upućuje nas da se pitamo o tome da li su ta dva pojma istoznačna, a njihova analiza nam otkriva, a to može da uvidi obična pa i najbanalnija svijest, da postoji velika razlika između pojma komunizam i pojma marksizam i da se ta dva pojma ne mogu jednačiti, mada među njima postoji određena veza. Upravo priroda te veze, a ona je historijska, ukazuje na to da je komunizam jedna ostvarena varijanta marksističkog učenja, ali da nipošto ne iscrpljuje značenje pojma marksizam.
Marksizam je jedna filozofija i teorija društvenog razvoja koju je razvio njemački filozof i učenjak Karl Marks, dok je komunizam politčki program stvaranja jednog društva u kojem će, prema zamislima njegovih protagonista, konačno doći do pune jednakosti ljudi i taj program su zamislili i realizirali oni koji su učenje o revoluciji i proleterskoj državi stvorili, naime, bili su to ruski revolucionari socijaldemokrati i budući komunusti Vladimir Iljič Uljanov Lenjin i Lav Bronstein Trotsky, a njihovo djelo je konačno oblikovao u ono što je svjetski poznato kao teorija izgradnje komunizma i komunistički politički i društveni poredak Josif Visarionovič Staljin.
Marksova filozofija nije nigdje i nikada realizirana u svom značenju i smislu, nego je ostala samo jedna filozofska teorija koja je utvrdila i objasnila najbitnije zakone po kojima se odvijaju procesi produkcije i reprodukcije ljudskog života u društvu koje je Marks nazvao "društvo proizvođača robe" ili kapitalizam.
On je utvrdio da to društvo počiva na kapitalu (novcu koji ne služi kao posrednik za razmjenu robe nego kao agens koji aktivira sve proizvodne procese u takvom društvu) koji je gonjen željom za umnažanjem, odnosno koji ima za jedini i najvažniji cilj proizvodnju profita. Sredstvo za postizanje tog cilja su proizvedena roba svih vrsta, uključujući i sve vrste usluga, koje on proizvodi i dostavlja na tržište ostvarujući posredstvom tog procesa profit.
Ovaj sistem ima nezadrživu tendenciju da se univerzalizira i da obuhvata sve vidove proizvodnje i sve odnose među ljudima, tj. on u proces uvlači ljude, zemlje kontinente i sve ono što je oblik ljudske potrebe, pa od proizvodnje materijalnih prelazi i na proizvodnju duhovnih i kulturnih dobara, namećući svima svoje zakone. Osnovni zakon tog sistema je, prema Marksovom mišljenju, zakon profita, tj. težnja da se dobit koja nastaje unutar cjeline tog procesa, a koja se naziva profit, stalno uvećava.
Profit može da se uvećava na više načina, a prije svega omasovljavanjem posrednika iz kojeg nastaje, a to je robe i usluga koja ima funkciju robe, odnosno koja se prodaje na tržištu, dakle, taj sistem teži što masovnijoj proizvodnji i iz njega proizilazi društvo potrošača, na jednoj strani, i onih koji proizvode da bi te potrebe zadovoljili, na drugoj strani. Kako bi se polje i izvor stvaranja profita širili, nužno je širiti ne samo količinu robe svih vrsta koje zadovoljavaju potrebe ljudi, nego je nužno proizvoditi i same te potrebe.
Naime, omasovljavanjem proizvodnje robe smanjuje se stopa profita po svakoj jedinici proizvedene i prodate robe, a to tjera proizvođaće robe da šire i omasovljavaju proizvodnju koja ovisi od potreba ljudi, pa je onda nužno proizvesti i odgovarajuće potrebe, te tako imamo današnje društvo masovne potrošnje svega i svačega, od čega više od 60%, kako to pokazuju istraživanja, otpada na sasvim nepotrebne i nebitne proizvode.
Ljudi i čovječanstvo se nalaze zarobljeni u tom sistemu, kao u nekom vrzinom kolu i ne mogu iz njega izaći. Stvaranjem i širenjem potreba i omasovljavanjem potrošnje, kapitalizam uvećava profit i stvara, na jednoj strani veliko bogatstvo onih koji su subjekti takvog sistema, tj. malog broja ljudi, kao što stvara sve veću relativnu, a pokazaće se i apsolutnu bijedu, ogromnog broja ljudi, na drugoj strani, strani onih koji su objekti takvog sistema. Ono što je Karl Marks utvrdio jeste da je to neumitni zakon kapitalističkog društva i da ga ništa i nikakva manipulacija i vještina, nikakva popravka ili inovacija, ne može spasiti od uvođenja svijeta ili sistema kapitalističkih odnosa, u propast.
Takav sistem mora izazvati kataklizmu koja će biti proporcionalna veličini samog sistema. Kad sistem postane globalan i propast će imati globalne razmjere i posljedice. Marks je smatrao da postoji način da se takav tok historije izmijeni, a to je da se ukine izvor i osnova takvog sistema, tj. privatno vlasništvo prije svega na kapital, koje po definiciji koju su mu dali još Rimljani, a oni su tvorci prava, jeste pravo posjedovanja stvari ili svega onoga što se može definirati kao stvar ili objekt, a u to spada i čovjek, i pravo njene upotrebe do njegovog uništenja. Naime, pojam upotrebe ili konzumacije sadrži i efekt uništenja.
Marks je smatrao da će doći toga da eksproprijatori budu i sami eksproprirani, tj. da vlansici budu lišeni ne samo prava nego i stvarne imovine koja proizvodi novu uvećanu imovinu, doći u najrazvijenijim zemljama Europe, jer se tamo uvećava broj onih koji su u tom procesu iskorištavani, a opće stanje svijesti i političke prakse koja je vidljiva u parlamentarnoj borbi može donijeti parlamentarnu pobjedu radnika i njihovih saveznika, tj. onih koji ne posjeduju kapital.
Marks ne odgovara za ono što se događalo u historiji izvan važenja njegove teorije. A marksizam je, kao i svaka druga stvar ili svaka upotrebljiva ideja, doživio ono što su neki nazvali razvoj, a drugi devalvaciju, korupciju i propadanje, odnosno sužavanje i reduciranje njegovog značenja i uloge, što se događalo kroz nastanak lenjinizma i kasnije staljinizma i maoizma, te drugih varijanti marksizma, za koje se može sa sigurnošću reći da sadrže veoma malo Marksa, a mnogo više inovacija koje su imale za cilj dolaženje do vlasti i upotrebe vlasti, a ne zakona društvenog razvoja, kao instrumenta za ostvarivanje osnovne ideje, a to je oslobađanje radničke klase ispod vlasti kapitalizma i postizanje cilja stvarne, a ne formalne i pravne jednakosti svih ljudi. Da marksizam nije isto što i lenjinizam, a pogotovo staljinizam, najbolju potvrdu možemo naći u stavovima onog ko je bio stvarni kreator i lenjinizma i staljinizma, a to je Josif Visarionovič Staljin.U svojim čuvenim predavanjima mladim komunistima održanim 1927. godine, a koja su kasnije objavljena pod naslovom "Osnovi lenjinizma" Staljin je lenjinizam, a to je bilo teorijsko i uopće duhovno nasljeđe Lenjina koje je u to vrijeme borbi oko vlasti i vođstva u komunisitčkom pokretu bilo glavna legitimacija ispravnosti i davalo pravo na vođstvo u komunističkom pokretu, definirao "Kao marksizam epohe imperijalizma i proleterske revolucije", da bi logično ostavio mjesto za definiciju sopstvenog učenja kroz formulu da je "Staljinizam marksizam epohe izgradnje socijalizma i komunizma".
Tu se vidi da se važenje marksizma ograničava na epohe i veže za sadržinu procesa, kojeg Stlajin dijeli na kapitalizam, imperijalizam i prolertersku revoluciju, izgradnju socijalizma i komunizma, čime marksizmu odriče univerzalnu i opću važnost, deteoretizira ga, te rezervira prvenstvo praktičnim postupcima koji se odnose na djelove općeg procesa razvoja od kapitalizma ka komunizmu.
U tome nema više nikakve naučne analize datog društvenog sistema i odnosa u njemu. Naučno gledano, Marksov pristup je tu totalno ustupio mjesto ideološko-političkom konceptu koji je sticajem prilika i prije svega uspjehom održanja sovjetskog sistema unatoč kontrarevoluciji i mnogim nastojanjima da se on uništi, postao neke vrste dokaza da je teorija o razvoju durštva kako je interpretira Stlajin ispravna. Ta je teorija imala živi dokaz svog važenja, a to je Sovjetski Savez.
Ona je pala upravo zbog toga što je bila svedena samo na iskustvo i opravdavanje historije nastanka sovjetskog komunizma, pa je njegovim padom i sama pala. Ali to se ne može odnositi i ne odnosi se na Marksa koji za svoja mišljenja ima dokaze u naučnoj analizi procesa u savremenom društvu i čije se analize i prognoze svakim danom sve potpunije potvrđuju razvojem stanja stvari u svjetskim okvirima. Komunizam je pao, dobili smo kapitalizam, ali s njim smo dobili nazad i marksizam i to takav čije su tvrdnje i progonoze izgleda istinitije nego ikada do sada.