Ovogodišnja sezona kupanja je u toku. I to ona masovna, kolektivna. Vrbas i juli okupili više ljudi na jednom mjestu nego pojedini politički lideri na promocijama svojih stranaka i partija.
Svima je cilj zajednički. Rashladiti se. Neko glavu, neko druge dijelove tijela.
Jedni će isprljati sebe, drugi rijeku, jer, ima nas svakakvih. Došli smo sa svih strana. I otuda gdje se, po pričama nekih, kupa samo dva puta; kad se dolazi na svijet i kad se odlazi s njega.
Ruku na srce, drugu na čelo, i ja sam došao "otuda".
Što se tiče onog prvog kupanja, hvala im za njega, a što se tiče ovog drugog, neka me još malo prljavog.
Ali, juli je, i gori sve. Moram.
Na obalama Vrbasa muškarci se razmeću mišićima, i ponekim ožiljkom, ratnom uspomenom, žene kukovima i grudima što su naslijedile od mira. Drugim riječima: šta ko ima, to i nudi. Ja ne imadoh šta izložiti.
Sve ima prošlost, ali sve nema budućnost.
Oni koji su imali šta ponijeti od kuće, ponijeli su, ali ima nas koji nismo donijeli ništa u kesi, osim peškira.
Pite i uštipci prednjače. Kajmaci i sirevi su za njima. Paštete i naresci su rjeđi... Sve se to slatko jede, uz obavezno mljackanje, često štucanje i glasno zadovoljno podrigivanje. I, obavezno, u žurbi, sa prepunim ustima. Preko zalogaja se priča, smije, prigovara, udvara...
Poslije završenog obroka zgužva se novina, vreća od brašna, kojom je ručak bio umotan, uljudno se obriše oko umašćenih usta, a "ubrus" baci pod nečije noge, ili u rijeku. Kad je "Vrbas voda nosila jablana", i još na na njemu kujundžiju, zašto ne bi mogla i papir?
Nikog ne primjećujem sa lijepom bakarnom bojom, do koje se sporo dolazi.
U želji da se dobije što prije - ispečemo se. Po koži iskočili plikovi, pucaju, gule se. Sinoć je barem polovina kupača stavljala na se oblog od jogurta.
Za neke je ovo jedinstvena prilika da pocrvene. Nikada i ni pred kim to nisu. Neka to urade barem pred suncem.
Vidim, anđeo se prizemljio na obalu, legao u pijesak. Džepna venera.
S koje li je ikone pobjegao? Ili, direktno s nebesa. Sve dobro dolazi nam odozgo.
Srednji vijek, ili doba baroka? Treba te epohe ponovo vratiti među nas. Iskvario se današnji čovjek. Ne zna on više šta je lijepo. Obmanjuje se. U obmanama traje, a život prolazi mimo nj'ga.
Ili je to vila, iz neke narodne pjesme? Utekla ispod guslarevih tvrdih prsta, i zategnutih struna, zamrsila mu ih, uprela i kliznula.
Eno je, lijeno se meškolji. Pijesak ispod nje šuškavo ljubi njenu zlatnožutu kožu.
Je li i Višnjić njome usta sladio?
"Ničega nema u razumu što prije toga nije bilo u čulima", kaže Lok. I ja mu vjerujem.
Gledaju je svi, izdaleka. Niko ne smije da priđe. Poplašiće se, odletjeti. Ostaće plaža sakata.
Gospode, kad si ovo nama dao, šta li si sebi uzeo?
Leđa i, muškima miljenu sliku, okrenula suncu. Lice - zemlji. Siguran sam da ga zemlja ljubi. Zemlja ljubi sve što valja. Zemlja najbolje razumije ženu. (Ne znam kako žena razumije zemlju. Pitaću.) Sa zemljom se ljubi, sa suncem miluje.
Možda je ovo Andrićeva "žena sa kamena"?
U pravu je Gete kad kaže: "Vječno žensko vuče nas naviše."
Da je Isusu na raspeću namignula ovakva žena, lakše bi mu bilo. Bi sigurno.
I ja bih zaboravio na svoje probleme da me hoće barem pogledati, ali neće.
I Vrbasu je ljepše s njom na svojim plećima, nego bez nje.
Hladna voda drhturi i jedva čeka da joj zagrli koljena; uzmili uz bedra...
I dan se zaustavio. Kletnik dašće kao ker na ilindanskoj žezi. Zna dan da bi bio noć bez ove slike.
Simfonija duha i daha.
U jednoj grupi, pretežno muškarci, dopire priča o "novopečenim" bogatašima. Zna se kako su došli do kapitala, ali se ćuti. Neće se. Ne smije... I tako, dok svi ćute, oni sve "gule".
Od druge grupe dopire vonj piva. Mlako je sigurno, kao i rijeka, kao i pivopije. Za vonjom idu tanani zvuci zavičajne pjesme. Bez nje nigdje. Preko staklenih grlića, i pjenušave tečnosti pominje se Karađorđe, Slobodan, Radovan, Ratko. Sjeća se živih, mrtvih, bolesnih, zdravih. Nisu zaboravljeni ni dezerteri, junaci, dileri. Patriotizam izvire iz svih grla, a najviše staklenih, i sliva se u jedno. I uliva u Vrbas. Nabujaće rijeka kao da je vrijeme Lučindanu. Iskočiti iz sebe, i razliti se. Od muke, dakako. Može pivo sve.
Tu pod vedrim nebom, na petrovdanskom suncu, srelo se i dvoje srećnih. On: mlad, lijep i razumno stidljiv, ona: malo starija, šarmantnija i slobodnija. Šapore jedno drugom. On skida zrake sunca s nje. Ugađa joj kao čiru na prstu. Za tri dana, situacija će biti obrnuta. Dogovaraju i sastanak, već narednog dana, gore negdje uz rijeku, na koji će ona sigurno zakasniti. Malo će se i izvinjavati, ali ne dugo, jer će ih suton odvesti negdje dalje...
Ponovo gledam u rijeku i znam sigurno da će i ove sezone ščepati nekog plivača u smrtonosni zagrljaj. Srbin manje. Eto, šta nam radi draga, toliko pominjana i opjevana rijeka. Solidariše se sa našim neprijateljima. Sudi bez argumenata, presuđuje bez dokaza, izvršava presude na licu mjesta. I tragove svog rada vješto prikriva, barem za izvjesno vrijeme. A kasnije, i kad je otkriju u nedjelu i prljavoj raboti, je kasno za svakog.
Po običaju biće to mlada i nevina žrtva. Bićemo slabiji za jednog. Svi će žaliti, i zaboraviti. Jedino će kuća iz koje je istrgnut žaliti duže. Ali, vrijeme će i tu žal razvodniti. Život teče dalje, kao i Vrbas. I svako je na svom zadatku...
Majke će dugo pratiti djecu plašeći ih ćudljivošću nemirne i gladne rijeke, na čijim obalama sada leže umrtvljena i poluobnažena tijela, na kojima su samo ruke pokretljive. Posebno prsti. Oni češu, prijete, brane od komaraca, pozivaju, ugovaraju, kažnjavaju. I čačkaju nos. Svaki drugi kupač zauzet je tim poslom. Doduše, to rade krišom, ali samo u početku, jer kasnije "strast" nadvlada, stid ustukne, izgubi se.
Tu ispred mene, zavaljen u pijesak, odmara se ozbiljan gospodin. Smjestio se kao trn u petu. Na lijevoj ruci istetovirano sidro. Iznad njega JRM (Jugoslovenska ratna mornarica), a ispod "Pula 1962" (vo vremja ono), i nedaleko, od svega toga ožiljak od gelera; on nije istetoviran, pravi je. Htjedoh da provjerim koliko je klasa stariji od mene, pogledah u svoju ruku, nema ništa na njoj, ni na drugoj. Budala, nisam zapisao. Kao da sve ne podliježe zaboravu. Ne znam kako, ali dođe mi na pamet pjesma: "Trst, Pula i Rijeka, biće naši dovijeka" (vo vjeki vjekov). E, hoće, ali malo sutra. Trst otišao odmah, a onda, dok smo mi pjevali (opijeni krasnom glazbom), izmigoljila se i Pula i Rijeka.
Gledam, pa sve nešto mislim, možda je trag od tuša i ožiljak od gelera rukotvorina istog "umjetnika". Usavršio se.
Srbi su narod sevapa i inata. Za sevap će uraditi jedno čudo, a za inat stotinu. Bivši jugoslovenski mornar ima godina za dvije smrti, a kofrči se. Ode na obližnju vrbu. Ne smeta mu što je žalosna. Peo se on i na još žalosnije. Možda će je razveseliti. Ko zna šta joj baje dok se penje na nju. Ne zna se ni šta ona njemu laje dok leti sa nje.
Sedamdeset godina u salto mortale.
Pljaaas!
Od uzvišenog do smiješnog samo je jedan korak.
Nikad niko neće moći demantovati teoriju da su neki ljudi postali od majmuna.