Nisam siguran da naši mediji stignu registrovati sve štrajkove što se u nas događaju. Svakodnevno neki radnici obustavljaju rad, drugi odavno ne rade, pa obustavljaju saobraćaj, a treći dolaze protestovati pred državne institucije. Recesija što je i nas obuhvatila samo je povećala broj bojkota, kojih, otkako je krenula privatizacija, nije i ranije nedostajalo.
Dok još nije bilo ekonomske krize radnici su u naprednim zemljama štrajkovali uglavnom tražeći povećanje nadnica, dok se kod nas bune dugi niz godina što nemaju nikakve nadnice. Koliko su efikasni ti protesti? Sve zavisi od gazda, bilo državnih ili privatnih bosova, ali su u većini slučajeva male šanse da uspiju u svojim zahtjevima. Kod privatnika to ipak teže ide, jer je poznato da kapitalisti nemaju dušu, nije ih briga što radničke porodice nemaju šta da jedu, oni gledaju samo svoj profit. Najnoviji primjer radničkog nezadovoljstva događa se u zeničkom "MittalSteelu", gdje vlasnik kapitalista mimo svih propisanih dogovora dio radnika ostavlja bez posla, s umanjenom platom. Razlog je što je pala cijena i potražnja na svjetskom tržištu za čelikom, pa gazda taj problem prebacuje na radnike, dobro pazi da njegov profit ne bude umanjen. Taj strani kapitalista iskazuje se kao robovlasnik, jer za tog britansko-indijskog magnata radna snaga su najobičniji robovi.
Nešto je drugačija situacija kod naših tajkuna, koji su jeftino, preko veze došli do određenih firmi. Nisu oni ni mislili da te firme počnu ozbiljniju proizvodnju, nego im je jedina namjera da rasprodaju mašine, zgrade, vozni park i sve što je moguće nekome uvaliti, a onda staviti ključ u bravu. O zaposlenicima nikada nisu ni mislili. Kod ovih privatnika, našeg kova, veliku ulogu su odigrali izvjesni političari, koji su se uz privatnike također omrsili. I, naravno, najgore u svemu prolaze radnici.
Ima li iko da ih štiti? Ministri u izvršnoj vlasti često obećavaju da će riješiti problem, pa slažu, te se tako još više komplikuje cijela situacija. Doduše ponekad se dešava da ovi iz vlasti nešto i pomognu, ali samo onda kada pobuna dobije ozbiljnije namjere. Zapravo radnici traže samo ono što je zapisano i obećano, što će reći da štrajkači traže svoj posao. Ovdje je u cjelini na talonu nerad: radnici nemaju šta da rade, a odgovorna gospoda ne zna i neće da radi.
Sindikat bi trebalo da zastupa radnička prava, da organizuje i predvodi radnički bunt. Tako je to u ozbiljnom svijetu, a kod nas sindikat rascjepkan, uglavnom je aktivan na nivou preduzeća. Slabašnija su leđa tih sindikata po firmama, jer se treba vučije boriti protiv gazda, kod kojih je sila, moć i novac.
Krovni sindikat na nivou entiteta izgleda da je otuđen od radničkih interesa, samo paradira po državnim kabinetima, kobajagi boreći se za kolektivne ugovore, koje malo ko u ovoj zemlji poštuje. Federalni sindikalni funkcioner Edhem Biber, koji je, uzgred rečeno, nelegalno predsjednik Sindikata, više je u službi federalne vlasti, nego radnika. Čini mi se da je slična situacija i s Rankom Mišić u Republici Srpskoj. Ono što je kod Bibera najgore jeste njegov stav da sindikat ne smije biti stranački opredijeljen, pa tako ispada da je on više na strani desnih, kapitalista, nego što je uz lijevu opciju. A, treba li napominjati da je u cijelom svijetu sindikat na strani ljevice, koja se suštinski bori za radnička prava.
Tako usitnjen i rascjepkan sindikat ne može biti na čelu ozbiljnih radničkih protesta. Svaki se radnički kolektiv bori sam za sebe, čime je oštrica otupljena, pa i snaga radničkog bunta umanjena. Mnogi stručnjaci opisujući našu ekonomsku situaciju upozoravaju da na jesen može doći do velikih nemira. Međutim, nisam siguran da će do toga doći, jer najjednostavnije nema ko da poveže sve radnike koji su bez posla i plate, pa tako i hljeba za svoju porodicu.
Jasno je da ne štrajkuju samo radnici, nego su česte obustave rada kod prosvjetara, medicinskog osoblja, činovnika, pa čak i policije. U teškim ekonomskim uslovima moraju se naći ljudi od znanja i umijeća, koji će umjeti odgovoriti na izazove vremena. Ali, kod nas su na položaje došli oni što su stranački podobni, našim životima upravljaju neznalice, što su preko raznih veza došli na položaje. Tako nikako ne vidimo svjetlo na kraju tunela.
Ovdje moram napomenuti da ima jedna vrsta djelatnika za koje bi vlast jedva dočekala da stupe u štrajk. To su umjetnici. Bilo bi veoma zgodno za naše funkcionere kada bi, recimo, književnici proglasili štrajk, jer bi to bila jedna briga manje, ako se uopšte za pisce i umjetnike brinu! Slikari štrajkuju, a blago našim ministarstvima kulture ne moraju im pomagati oko izložbi i kataloga. Jedino što od umjetnosti cvjeta jeste filmska produkcija. Najavljne su četiri domaće premijere na predstojećem SFF. To je rezultat naklonosti kantonalnog i federalnog ministra kulture, koji dobro paze filmadžije, a ostali neka idu u štrajk, ionako niko ne čita njihove knjige, ne gleda njihove izložbe, ne sluša njihovu muziku. Jedino je kod nas nerad umjetnika dobrodošao.