Da su Ivo Josipović i Boris Tadić bili na vlasti početkom devedesetih, ne vjerujem da bi iko danas prebrojavao žrtve Vukovara. Razlika između Slobodana Miloševića i Borisa Tadića odgovara razlici Franje Tuđmana i Ive Josipovića. Danas se vidi šta je Milošević zapalio, a Tuđman rasplamsao.
Komentar je ovo koji je napisao nepoznati posjetilac na jednom od hrvatskih portala na isti dan istorijske posjete Vukovaru i izvinjenja predsjednika Srbije Hrvatskoj i gradu koji je bukvalno bivša JNA sravnila sa zemljom te nesretne i krvave 1991. godine.
Ali, vrijeme se ne može vratiti, mrtvi se ne mogu oživjeti već ih se možemo dostojanstveno sjećati i iskazati im poštovanje.
Predsjednici Tadić i Josipović nakon posjete Ovčari okrenuli su novi list odnosa među državama i narodima na Balkanu, a ne samo Srbije i Hrvatske.
Nova je to politika koja daje nadu u neku bolju budućnost. I to nije samo prazna politička fraza.
"Ja sam ovde da učinim ono što mogu da kažem: dogodio se zločin, da još jednom uputim izvinjenje, da predložim pomirenje i da tražim jednaka prava i za Srbe i za Hrvate", rekao je Boris Tadić dodavši da ni njega ni Josipovića niko iz Vašingtona ili Brisela nije natjerao u Vukovar već je njihov cilj istinsko pomirenje srpskog i hrvatskog naroda.
"Niko nas ne mora natjerati da budemo ljudi, niti iko treba dovesti me i u Srebrenicu i u Vukovar ili bilo koje drugo mjesto stradanja. To je moja moralna obaveza kao građanina Borisa Tadića koji je danas predsjednik Republike Srbije", poručio je Tadić.
Hrvatski predsjednik Josipović govoreći o značaju Tadićeve posjete naglasio je da je to dovršetak postupka u kojem će Hrvati i Srbi biti dobre komšije, u kojem će Hrvatska i Srbija biti dvije prijateljske zemlje.
"Znam da treba još puno stranica okrenuti da dođemo do tog cilja, puno je repova koji se vuku iz prošlosti. Ova stranica koja se odnosi na nestale, na žrtve, na stradanja, najteža je stranica, to je najteža stranica ponajprije s ljudskog aspekta, a onda i s političkog aspekta. Ali nema te politike koja će nas dvojicu spriječiti da nastavimo taj proces, to je pitanje budućnosti nas, naše djece, budućnosti naših zemalja", smatra Josipović.
Tačno je da potez dvojice državnika više ima tu simboličnu gestu, da izvinjenja i vijenci na stratištima nisu sami dovoljni da bi mogli konstatovati da je sad sve u redu, ali je takođe tačno da je taj njihov čin usmjerio i ubrzao čitav proces pomirenja u normalan, civilizacijski tok.
Zbog toga i čude zluradi komentari tipa onog koji je osvanuo na portalu Radija Slobodna Evropa u kojem se podsjeća da su u jesen 1991. Beograđani u euforiji izašli na ulice da bi cvijećem obasuli tenkove koji su kretali prema Vukovaru, postavljajući pitanje može li i to "pokriti" Tadićevo izvinjenje tražeći time kolektivnu odgovornost za počinjene zločine.
Ali, kako sve zemlje bivše Jugoslavije deklarativno teže ka članstvu u Evropsku uniju koja izričito zahtijeva da etničke svađe i brojna neriješena pitanja koja su ostala iza posljednjih balkanskih ratova budu zamijenjene regionalnom saradnjom, onda bi trebalo biti svima jasno da su Josipović i Tadić nepovratno pokrenuli taj proces.
Upravo iz iskustva Evrope moguće je graditi nove odnose i na Balkanu.
Bivši ambasador Francuske u Beogradu Gabrijel Keler učestvujući na okruglom stolu prije otprilike osam godina govoreći na temu pomirenja rekao je tada da "izvinjenje nacija" nije jedino rješenje za pomirenje na Balkanu, ali da je za rješavanje problema nastalih ratom potrebna "dobra volja" i vrijeme.
Najpoznatiji primjer uspješnog procesa pomirenja u Evropi je između Njemačke i Francuske iz kojeg Srbija i Hrvatska mogu mnogo da nauče na svom putu prema Briselu, jer te dvije države i pored mnogih sukoba u prošlosti, danas imaju odnos "bliskog partnerstva".
Tadić i Josipović svojim postupcima pokazuju tu neophodnu dobru volju i daju šansu nekom novom vremenu u kojem će se početi graditi bliski i partnerski odnosi. Brzina u tom procesu nije ključni parametar već je bitno bilo krenuti.
Taj novi regionalni trend shvatio je u Sarajevu i Bakir Izetbegović koji se izvinio za sve zločine nad nevinim žrtvama koje je počinila Armija RBiH ustvrdivši i da je atmosfera između Srbije i BiH bolja poslije usvajanja Deklaracije o Srebrenici i Tadićeve posjete Memorijalnom centru u Potočarima.
Izetbegovićev čin dodatno će relaksirati odnose između Bošnjaka i Srba u samoj BiH i može smanjiti političku temperaturu koja je povišena nakon oktobarskih izbora.
Ali ni SDP-ova tvrdoglava, jednostrana i unitaristička politika ne može zaustaviti proces pomirenja kojim je Balkan napokon krenuo.