Stara je istina da sve u životu ima svoje pravo vrijeme. Drugačije rečeno, sve što se poduzme u nevrijeme, nema velikog izgleda na uspjeh. Svemu treba da dođe onaj čas kada se to što se želi učiniti može uraditi na dobar i uspješan način. Ako se radi "u dobar čas", kako se to u našem narodu kaže, svaka stvar ima veće izglede. Upravo bismo razlikovanje ljudi po odnosu prema vremenu mogli uzeti kao kriterij razlikovanja kultura. Postoje kulture za koje vrijeme ne znači mnogo.
U tim kulturama vlada opuštenost i čekanje, a akcija i korištenje pogodnog vremena su nebitni. To su kulture dovršenih konzerviranih stanja i one se odlikuju odsustvom razvoja. U njima nema intencije da se stvara novo, jer je svijet u svojoj svrsi i smislu već dovršen. To samo po sebi ne znači da su takve kulture loše, samo su lišene dimenzije budućnosti. Međutim, ni razvoj nije apsolut i ako se neki aspketi života razvijaju, ne znači da se i u životu ljudi događa nešto bitno, u smislu dobrog i spasonosnog. Odsustvo uravnoteženog odnosa prema vremenu i razvoju aspekata života kao mjeri sadržine vremena, može da ima za ljude negativne, čak katastrofalne posljedice. Tome smo svjedoci u našem vremenu neumjerenosti i žurbe u razvoju koji se temelji na zlouporabi prirodnih resursa opasnoj po čovječanstvo. "Dobar čas", onaj iz narodne izreke, nije ujedno i svaki čas i posebno nije srljanje u neizvjesnost, ma kako i ma koliko ono bilo pokriveno tzv. interesima razvoja. Razvoj sam po sebi je kretanje u neizvjesnost o kojoj tek nakon što se dogodila, spoznamo šta se u stvari dogodilo.
U pozitivnom smislu, kad nam neki "dobar čas" nudi stvarni napredak naših snaga i interesa, mi ga najčešće ne prepoznajemo. Zamijenili smo napredak čovjeka za napredak ekonomije, industrije, iskorištavanja prirode i razvitak ljudske moći i njenog ekstremnog oblika, tj. moći oružja za uništavanje života. Zar dvije decenije iza nas ne govore kako ljudi mogu loše vrijeme zamijeniti za dobar čas. Poduzimano je toliko toga što je trebalo da bude spasonosno, definitivno rješenje problema, zapravo onih koji su postojali samo u glavama ljudi, pa šta smo dobili kao rezultat. Dobili smo žrtve, razaranja, kompromitaciju svega dobrog stvaranog stotinama godina. To nam kazuje da značenje "dobrog časa", pravog vremena za ostvarenje nekog djela, spoznajemo tek onda kad je on već prošao. Zaboravljamo da humana sadržina naših učinaka definira vrijeme koje je utrošeno u njihovom postizanju. Zlo činjenje čini svako vrijeme "zlim časom" i zahtijeva da se sve radi nanovo, a to ide uz daleko veće napore i košta kao svetog Petra kajgana. Sadržina naših djela daje smisao vremenu našeg življenja. Mogli bismo navoditi mnogo situacija kada ovaj stav potvrđuje svoj smisao. Loše djelo uništava vrijeme, kako god ga dobar učinak uspostavlja i čini dobrim vremenom. To da svaka i dobra i loša stvar ima svoje vrijeme jedna je od bitnih istina i spoznaja ljudskog života.
Zbog čega je sve ovo nužno reći. Jednostavno zbog činjenice da mi u našem kretanju u historiji kasnimo, da ispravljamo posljedice ranijih pogrešaka, a ne stvaramo ništa novo. Historija nam se ponavlja, a poznato je kome se ona ponavlja. U životu je stoga veoma važno donositi odluke koje se mogu ispraviti. Dobre nema potrebe ispravljati, a pogrešne se moraju ipravljati, jer će svako odgađanje ispravki biti skuplje.
Mi smo zaostali za svijetom kojem želimo da se priključimo već dvije stotine godine. Nije sada bitno da li je naše ulaženje u modernu europsku historiju uopće bilo nužno i za nas pozitivno i da li je napredak za nas bilo ono što smo tada, pa evo i danas, smatrali historijskim napredovanjem. Opsesija idejom napretka, a da niko nije jasno vidio šta sve taj napredak podrazumijeva i u šta nas uvodi, kakvu nam budućnost nosi, doživjela je slom u XX vijeku, a zabluda da je napredak povećavanje moći čovjeka nad prirodom i nad ljudima, tek u XXI vijeku donosi svoj najcrnji plod, a to je ugrožavanje ljudskog opstanka uopće. Naše zaostajanje za onima za koje se mislilo da donose napredak i danas nas goni u slične iluzije i na ponavljanje nekih historija čiji konačni smisao definitivno znamo, a to su neizbježni konflikti među nama i nas skupa sa prirodom. Naša trka da dostignemo one koji su ispred nas donijela nam je nasilne forme razvoja (prvo komunizam, a zatim pljačkaški kapitalizam) i privid napredovanja, a u stvari nas sve dublje uvode u stanje modernog bezobzirnog individualističkog društva. Sada mijenjamo pojam naprednog društva, proizvodimo nove probleme, a da nemamo ni kod koga naplatiti ili kome natovariti na leđa posljedice svojih zabluda, kako su to činile europske zemlje (kolonijalna vladavina). One su svoje vjerske disidente iseljavale u Ameriku, kriminalce u Sibir i Australiju, tamo su slali viškove stanovništva nastale zbog industrijalizacije i prirodnih nedaća - propast roda krompira i sl. One su viškove ljudi i problema izvozili u kolonije, da bi čak i svoje teške greške, kao što je odsustvo reagiranja na progon Jevreja u Europi, riješili tako da su jevrejski problem prenijeli u Palestinu izazivajući konflikt Arapa i Jevreja.
Dakle, sve se plaća i napredak i nazadak. Štaviše, ponekad se čini da su oni koji su ostajali nerazvijeni prolazili bolje, jer je osnova sa koje moraju da se korigiraju daleko niža i bliža mogućnosti nalaženja dobrih rješenja, nego kod onih koji su dostigli visok stupanj vještačkog razvoja, tj. razvoja tehnologije i parazitizma prema prirodi i ljudstva, a koji danas imaju teškoće da rješavaju probleme koje su sami proizveli, jer su dovedeni pred dilemu, ili se odreći privilegija, ili proizvesti dublje konflikte u kojima će i sami doživjeti propast. Visok stupanj ovisnosti od tehnologije, ako je ona pogrešna, donosi daleko veće probleme nego njen nedostatak.
Teorija menadžmenta globalizacije putem planiranih ratova je na kraju svog važenja. Ona je antiglobalistička, jer daje privilegije onima koji vrše globalizaciju nad onima koji su predmet globalizacije, a to znači izvan globalnog društva. Rat, međutim, nikada ne rješava ništa i tendira širenju. Takva politika i način mišljenja, koji prezentiraju protagonisti ovih teorija, nalazi se na kraju i ne može da ostvari nikakve učinke, osim da nas vodi ka limitu koji dijeli lokalni od globalnog rata i opće propasti. U toj perspektivi bi naši protagonisti napretka priključivanjem sistemu i organizaciji koja počiva na selekciji naroda na one koji zavređuju da opstanu i one koji to ne zavređuju, one koji silom nastoje da održe postignuti stupanj razvoja, bez obzira na posljedice po druge, po prirodu i svijet u cjelini, morali da malo zastanu, da se zamisle šta rade i kuda idu.
U kontekstu teme o "dobrom času" mi mali, ma kako mali bili i upravo zbog toga, moramo da se potrudimo i sagledamo kuda idemo i to ne samo mi nego i svijet u cjelini i da li je perspektiva svijeta, pa i naša, da slijedimo one koji danas vode svijet i to bez traženja odgovora na pitanja koja se već jasno oblikuju. Mi moramo znati koji su ciljevi onih kojima se priključujemo, u smislu organizacije odnosa i saradnje, koji stupanj odustajanja od suverenosti ta saradnja podrazumijeva i zbog čega je ona nužna, kao i koji su to konačni opći, ljudski, humani i ideologijski ciljevi takvih asocijacija, u kakav nas odnos one dovode sa ostalim ljudima i zemljama i kakav svijet one mogu da proizvedu. Mehanizmi uvođenja zemalja koje ulaze u takve asocijacije su već prisutni u našem regionu. Euforija zbog očite neravnopravnosti je do komike besmislena. Neke zemlje već šalju vojnike u ratove za sasvim nejasne ciljeve koji nemaju nikakvo objašnjenje osim da tamošnji ljudi drugačije misle i žele da žive na drugačiji način - a to im se ne dozvoljava. Dalekosežnost ovakvih situacija nije u tome da pristajemo ubijati nepoznate ljude u nepoznatim zemljama i zbog nepoznatih i neprihvatljivih ciljeva, nego i u tome da je jedini rezon takvog postupanja volja nekih zemalja koje nisu nikada bile u stanju da pravno i moralno verificiraju svoje postupke. Stvar je dalekosežnija ako se ima na umu da je sve jasnije kako mehanizmi koji se na taj način stvaraju - sam pojam sjevernoatlantske integracije to jasno kazuje - imaju za cilj ovladavanje strateškim pozicijama koje treba da ograniče pravo i mogućnost djelovanja drugih i da omoguće stratešku kontrolu svijeta u cjelini od strane jedne grupe sila. Ako se u obzir uzme i selektivni stav prema svim drugim načinima mišljenja, života, kulturama i civlizacijama, tada se vidi kako se dalekosežne odluke donose kad se odlučuje o tome želimo li ući u takve asocijacije.
Ono što bi moralo da bude uvjet za bilo kakvu odluku nije iznudica nego svijest o tome šta činimo. Ako su navedene asocijacije utemeljene na kršćanskim principima, tada one nisu univerzalističke i neprihvatljive su za sve koji drugačije vjeruju i vide svijet, a njih je daleko najviše u svijetu. Ako je njihov cilj da druge kvalificiraju kao nedorasle za život i žele nad njima mentalnu, socijalnu, političku i vojnu kontrolu, ne samo direktno nego i indirektno, a to znači kroz pristanak na određene dalekosežne promjene u načinu života, tada je od bitnog značaja da se sve to sagleda, jasno raspravi i odluči na kvalitetan način, a ne preko korumpiranih političara.
Prepoznavanje onoga što je "dobar čas", u kontekstu dilema pred kojima se nalazimo, jednako je sposobnosti da odgovorimo na jedno bitno pitanuje za svakog čovjeka i za ljudstvo u cjelini. To pitanje je jednostvano i glasi: Smijemo li odustati od sebe samih, od svoje historije, njenog smisla i sadržine, samo zbog toga da bismo stekli neke problematične olakšice i svrstali se u nešto za što nismo sigurni šta je i u šta nas uvodi. Mi smo dio svijeta i čovječanstva i to onakvog kakvo je ono dato. Ono nije krivo zbog toga što je takvo kakvo je, a krivci se, eventualno, nalaze upravo među onima koji žele da ga popravljaju na način kako se uvodi demokratija u Iraku, Afganistanu, Palestini, Somaliji, Darfuru i mnogim drugim zemljama svijeta. Moramo dobro promisliti da li odustajanjem da budemo dio svijeta onakvog kakvim ga je Bog dao - raznovrsnim, i da postanemo dio ekskluzivnog dijela čovječanstva (Svijet sjevernoatlantske integracije) koji misli da će biti spasen zbog svoje ekskluzivnosti i sadašnje vojne i ekonomske moći. Svojim nekritičkim stavom mi trasiramo put ka sopstvenoj moralnoj i duhovnoj propasti koja je predvorje stvarne propasti historijskih svjetova.