SDP i SNSD su odgovorni za Savjet ministara jer su izborni pobjednici u entitetima, uzvikuje ovih dana visoki funkcioner SDA Halid Genjac, pokušavajući valjda da amnestira odgovornost vlastite stranke u političkoj igranci, koja traje više od deset mjeseci nakon izbora.
I tu ne staje, već pokušava da širi lažni optimizam kako vlast u zajedničkim organima može biti formirana i do kraja septembra, samo da je dobre volje kod te dvije partije.
Ova poprilično providna taktika po kojoj, eto, oni iz SDA nisu ni za šta odgovorni, ali se sa druge strane nisu ni odrekli učešća u platformaškoj vlasti, duvajući punim plućima u jedra SDP-ovoj politici majorizacije i nepoštovanja izborne volje Hrvata u Federaciji, u velikoj mjeri je doprinijela da se BiH trenutno nađe u najvećoj institucionalnoj krizi od Dejtona naovamo.
Pitanje koje je već na dnevnom redu je da li nakon onako nasilnog formiranja platformaške vlasti može opstati i ima li uopšte smisla postojanje Federacije u kojoj Hrvati kao konstitutivan narod ne mogu ostvariti ni minimum ravnopravnosti.
To se posljednjih mjeseci ne pitaju samo u BiH već i u međunarodnim krugovima, gdje sve glasnije razmišljaju da je u stvari od početka krivo odigrano dajući Lagumdžiji odriješene ruke. Kao odgovor, odnosno kao način zaštite nacionalnih interesa od potpune majorizacije, danas se u ozbiljnim političkim krugovima otvoreno zagovara referendum u kantonima s hrvatskom većinom. I to uopšte nije neostvarivo.
Sama platformaška vlast je neodrživ koncept, što pokazuje i raskol u HSP-u. Bez obzira na to kako "ugasili" nezadovoljstvo potpredsjednika te stranke Josipa Perića, praviti vlast s minornim partijama, koje su spletom okolnosti, a ne izbornom snagom došle u poziciju da sa glasom jednog ili dva čovjeka odlučuju o sudbini te vlasti, u stvari otkriva dugoročne ciljeve "bošnjačkog političkog bloka" SDP-a i SDA. To je potpuna dominacija Federacijom, kojoj dvije stranke, HSP i narodnjaci porodice Lijanović, služe kao nacionalni dekor.
Njima i nije potreban blok dva HDZ-a, koji ima političku i nacionalnu težinu, s kojim bi pravili stabilnu vlast, već samo ona u kojoj imaju potponu kontrolu. Upravo zbog toga priče o navodnoj rekonstrukciji platformaške vlasti bar zasad su neosnovane i u bošnjačkom bloku o takvoj rekonstrukciji ne razmišljaju ozbiljno, već će priče o njoj održavati kroz medije kao dio taktike oko natezanja s HDZ-ovima i njihovom ulogom u Savjetu ministara.
U tom kontekstu može se posmatrati i "buntovničko" pismo koje je javnosti uputio Šemsudin Mehmedović, takođe visoki funkcioner SDA, kritikujući vlast u Federaciji da je posljednjih mjeseci popunjavala samo kadrovsku križaljku, a nije uradila gotovo ništa da poboljša položaj građana.
Naravno, dijelovi tog pisma inspirisani su i unutrašnjim trzavicama u samoj stranci, kojih u SDA nije manjkalo posljednjih godina, ali oni su daleko od nekog ozbiljnijeg "sukoba mišljenja", koji bi ugrozio Kabinet Nermina Nikšića.
Svako malo pismenijem analitičaru trebalo bi da bude jasno da platformašku vlast mogu srušiti samo oni koji su joj i dali legalitet, a to je međunarodna zajednica. Bez njihovog pritiska neće biti ni rekonstrukcije Vlade Federacije, sve ostalo su manje i veće političke igre.
Međutim, ovdje se ne radi samo o nemogućnosti formiranja zajedničkih vlasti. Danas su na sceni potpuno različiti koncepti i pristupi kako BiH u budućnosti uopšte može opstati i funkcionisati. To je u stvari ključno pitanje na koje još niko nema jasan odgovor, niti od lokalnih lidera niti od predstavnika međunarodne zajednice.
BiH je postala zajednica koja nema vidljiv, jasan zajednički cilj i svrhu. Postoje samo dva ustavna okvira proizašla iz dva mirovna ugovora, Vašingtonskog i Dejtonskog, koji drže na okupu deset kantona, dva entiteta i tri naroda.
Kolaps zajedničkih organa koji može uslijediti nije posljedica kalkulisanja hoće li predstavnici Republike Srpske ili bošnjačkih stranaka izboksovati mjesto ministra inostranih poslova, ako već postoji saglasnost da Hrvatima pripada funkcija predsjedavajućeg Savjeta ministara, već potpunog političkog raskoraka između zvaničnih stavova Sarajeva, Banjaluke i Mostara, kao nekakvih sinonima nacionalnih politika.
Ta provalija nije nastala iznenada ili samo zbog Lagumdžijine narcisoidne želje da ga u svijetu dožive kao glavnog bosanskog šefa, već se u nju ulazilo godinama, postepeno. Ona je samo postala vidljivija zahvaljujući SDP-ovim multietničkim metodama majorizacije Srba i Hrvata.
SDA i Stranka za BiH proteklih godina lakše su prihvatale predstavnike srpskih i hrvatskih političkih partija kao partnere u zajedničkim organima iz prostog razloga jer su se jasnije deklarisale kao bošnjačke nacionalne stranke s ciljem da BiH pokušavaju izgraditi isključivo kao unitarnu državu, ali nisu prilikom formiranja vlasti dovodili u pitanje ustavne principe na kojima je ta vlast počivala. Pogotovo ne u zajedničkim institucijama.
To sa SDP-om nije slučaj jer uporno pokušava promijeniti koncept na kojem počiva ravnopravnost konstitutivnih naroda. Iako isključivo ima podršku bošnjačkog biračkog tijela s neznatnom, minornom podrškom druga dva naroda, SDP odbija priznati pravo srpskim i hrvatskim političkim partijama da zastupaju nacionalne interese.
Zbog toga kriza vlasti nije puka podjela ministarskih fotelja ili stvar dobre volje lidera, kako to objašnjava Halid Genjac, već dio mnogo dubljih i složenijih političkih procesa u koje se ušlo.
Za poziciju Republike Srpske prioritetno pitanje nije kada će biti formiran Savjet ministara, već treba da nađe zajednički unutrašnji dogovor o novim procesima i okolnostima koje su na sceni, jer je pred nama vruća politička jesen.