U prethodnom dijelu teksta, posvećenom odnosu OHR i njegovih funkcionera prema nama i funkcionerima naše države, ukazali smo na velike greške Europske unije i uopće onog subjekta savremene svjetske politike koji se naziva međunarodna zajednica, a koji je u pravnom i u političkom smislu veoma neodređen, jer ispada da je međunarodna zajednica uvijek samo skup dominantnih zemalja i izraz volje njihovih političkih predstavnika, a naravno i politike koju oni vode, tj. da je ona sve ono što nije onaj o čijoj sudbini takva zajednica odlučuje, a to su male zemlje koje nemaju moći da utječu na odluke o svojoj sudbini.
Ova se definicija u potpunosti odnosi i na sve ono što je ta navodna zajednica, u kojoj mali ne učestvuju, osobito ravnopravno, učinila u odnosu na bivšu Jugoslaviju i Bosnu i Hercegovinu posebno. Taj neodređeni i pravno nekredibilan subjekt međunarodne politike, subjekt čija valjanost u potpunosti proizlazi iz moći, vodio je cijelu igru oko raspada bivše naše države i stao je na stajalištu da je rušenje komunizma, kao globalni zadatak kojeg treba izvršiti, najjednostavnije izvesti tako da se sruši sama ta država, ne vodeći pri tome računa o posljedicama, koje su se pokazale i nepravedne i katastrofalne po neke dijelove te države.
Ta zajednica je amnestirala i pokrivala izlazak Slovenije i Makedonije iz bivše države i te dvije njene republike su prošle gotovo sasvim bez sukoba i razaranja. Ostale četiri republike i Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija su bile ratno polje i one su ostale neka vrsta stečajne mase bivše države, oko koje je nastao krvavi rat, a taj rat nije bio spriječen efikasnim mjerama koje su međunarodnoj zajednici stajale na raspolaganju. Ona je takve mjere primijenila samo onda kad je to bilo u njenom interesu. Time je ta zajednica i sama postala učesnikom ratnih zbivanja, što je na kraju bilo dokazano ulogom njenih najvažnijih protagonista u završetku tog rata. Sve zemlje iz ove stečajne mase stradale su onoliko koliko je to bilo neophodno da se ostvare planovi rekonstrukcije centralne balkanske regije, a posebno su u tom kontekstu stradale Srbija i Bosna i Hercegovina. Kako god je dijelila Jugoslaviju, da bi tom podjelom rušila komunizam, ova zajednica je kasnije dijelila i Bosnu i Hercegovinu, kao da je ona neki živi spomenik i reminescencija bivše države, a ne zasebna historijska država, društvo, kulturna zajednica ljudi i duhovni svijet koji ima sopstvenu historiju i nesvodiva svojstva. Podjela je vršena da bi se neki naplatili zbog gubitaka tokom rata, koji nije bio uopće potreban za izvršenje osnovnog zadatka cijelog tog zbivanja, a to je rušenje svjetskog i jugoslovenskog komunizma. U tom pogledu sve je jasno, naravno, onima koji žele da vide i imaju svoje, a ne tuđe oči.
Sada nam je intencija da pokažemo kako se na naš život, a navodno smo mi slobodna i neovisna država, primjenjuju sredstva koja su legitimna samo u slučaju postojanja društava bez državnopravne neovisnosti i suverenosti i da kažemo društava i država bez aktivne legitimacije za samostalno odlučivanje o sebi. Naime, kako god je o nama odlučivano bez uvažavanja naše volje i interesa tokom rata, tako je ista osnovna teza, a to je da se stvari na našem prostoru mogu i moraju sređivati bez obzira na nas, prakticirana i sljedećih 12 godina i to stanje ima tendenciju da se produžava.
Naravno, krivica za takvo nenormalno stanje se stalno prebacuje na nas, tj. na naš politički establišment. Ma kakav on bio - SDA - SDS; SDA - SSND - SBiH - HDZ I i II; ili bilo koja druga varijanta vladavine postojećih stranaka kvalificiranih za vladavinu glasovima birača, vladajući establišment za međunarodnu zajednicu nije dobar, a da se ona sama nikada nije upitala da li je ona dobra, da li ona ima felere i da li ona ima odgovarajuću politiku za Bosnu i Hercegovinu, da li takvu politiku provodi autoritetom i snagom, koju svagda jasno ispolji kada se o njoj samoj radi. U odnosu u kojem je svagda jedan loš a drugi uvijek dobar nešto smrdi, zapravo, ne postoji odnos, jer je odnos uvijek dvostran i podrazumijeva sve strane koje saučestvuju u nekoj stvari. Ako je zadatak od Bosne i Hercegovine načiniti modernu demokratsku državu, onda je taj zadatak izvediv samo u odnosu dvije strane koje imaju moć, a to su domaća i strana politika. Iskustvo pokazuje da takav odnos ne postoji.
Politika koja se vodi nije izraz dvostranog djelovanja, ona je jednostrana i jedna strana je ona koja nalaže, a druga je ona koja treba da izvršava. U takvom odnosu faktičke podređenosti i nadređenosti, naravno, nužno je da postoji svagda neko ko je kriv, a neko ko je svagda u pravu. Metoda ponašanja predstavnika međunarodne zajednice (EU) dokazuje takav odnos i raspored prava o moći u našoj zemlji.
Ovaj tekst je naslovljen vruće-hladno, a to znači da se na nama primjenjuje tipična metoda, drugdje nazvana kamdžija i mrkva, koja se primjenjuje prema onima s kojima se upravlja, kočijaši, koji se tjeraju da idu pravcem kojim onaj koji upravlja želi, tj. da nas se povremeno ruži ili nam se prijeti, da nam se povremeno izriču pohvale i stimulira nas se ocjenama da smo zadovoljili ukus i zahtjeve svojih učitelja, a opet da nas se okrivljuje pa i kažnjava zbog toga što nismo taj ukus i zahtjeve zadovoljili. Treba pogledati samo liniju tih pohvala i kritika, od pojave Carla Bildta do Miroslava Lajčaka, pa će se pokazati jedna prava sinusoida, koja se jednako kreće ma koja garnitura stranih funkcionera da s nama vlada i ma koja politička garnitura naših predstavnika da je na vlasti. Istina, nekih mjera više nema, kao što su mjere zabrane učešća u političkom životu. Ali, tih mjera nema ne zbog toga što je primjena takvih mjera bila očito nedemokratska i nasilna i jer je bila bespogovorna i arbitrarna i da je njima relegirana autonomnost političke volje naših birača, nego zbog toga što su se te mjere pokazivale kao kontraproduktivne u odnosu na svoju primarnu namjeru i što su bile neefikasne, odnosno povećavale su politički rejting onih prema kojima su izricane, a ne obratno, kako je bilo zamišljeno.
Na taj način je produžavan politički život nekim ljudima, koji bi se i sam od sebe gasio, a ne obratno. U tome smislu, takvoj vrsti vježbi, pored nekih funkcionera države, kao što su policajci ili sudije, najviše su bivali izloženi naši političari, bez obzira ko su i kakvi su oni bili. Apsurdno je to da su o tome kakvi su ti političari odluku donosili birokrati iz OHR, a mišljenje i ocjena naših ljudi, građana ove zemlje i birača, koji jedini imaju legalna i legitimna prava na takve ocjene, niko nije zarezivao ni za pišljiv bob. Ako je to demokratija, onda sam ja Širli Templ, kako bi to rekao moj dobri i dragi banjalučki drug i prijatelj iz Kulmahale, sa Halilovca i sa banjalučkog korzoa i mnogih drugih lijepih mjesta našega grada, rahmetli Refik Bahtijarević zvani Pišta.
Za kratko vrijeme svoje vladavine i Miroslav Lajčak je izrekao pregršt ukora i pohvala, pa je tako Dodik dobio ukore našeg glavnog profesora političkog ponašanja i razrednika razreda naših političara, da bi potom odjednom dobio pohvale, a da ni za jedno ni za drugo mi građani ne vidimo neki stvarni razlog. Ista sudbina je zadesila Silajdžića, a nedavno i Tihića. O onim minornim političkim ličnostima da i ne govorimo. Oni se izgleda i ne kontaju u OHR-u i njih Lajčak prepušta izvjesnom Olegu Milišiću, kojeg bi već iz razloga ukusa morao zamijeniti i izvesti na scenu neku od lijepih i pametnih djevojaka, kojih ima hrpa oko OHR-a i u njemu. Barem da nešto gledamo, ako nemamo šta da čujemo.
Trebalo bi već jednom da se shvati da je najnejasnija i najnepreciznija, da je zbunjujuća, upravo činjenica u našem općem i političkom životu ne zna šta od nas želi i kakvu državu misli da stvara ona sila koja ima faktičku vlast nad nama, a to je ta međunarodna zajednica, koja eto može da stvara države i prekraja karte stoljetnih zemalja, a ne može da nam kaže: Bosanci i Hercegovci, mi imamo s vašom zemljom sljedeće planove: Želimo jednu cjelovitu, neovisnu, demokratsku i slobodnu državu. Želimo članicu Europske zajednice u svemu s nama ravnopravnu, sa nama i u našem obrambenom savezu. Želimo to jer ste to zaslužili: prvo kao ljudi uopće; drugo, kao ljudi koji nikome osim sami sebi i to dosta i našim sevapom niste učinili nikakvo zlo; treće, kao nosioci jedne forme ljudske zajednice za koju se mi deklarativno zalažemo, a to je multivjerska i multinacionalna zajednica ljudi koji žive zajedno i u međusobnoj vezi i razumijevanju, a ne odvojeni jedni od drugih i suprotstavljeni jedni drugima. Ta jednostavna formula i istina o nama bi olakšala mnogo stvari u našoj zemlji, podrezala krila mnogim kasapima i djeliocima, mnogim feudalcima i političkim mafijašima koji nama danas vladaju, osnažila bi mnoge prave i istinske ljude, demokrate i Europljane.