U našoj, i to zajedničkoj, narodnoj predaji postoji ideja ili bolje reći slika i usmena predaja o vrzinom kolu. To je kolo u koje se ljudi uhvate i nikako iz njega ne mogu da izađu.
U tom kolu oni izgube osjećanje za vrijeme i kretanje i okreću se onako kako neka viša sila, koje oni sami nisu ni svjesni, to od njih zahtijeva. Ta sila su vrazi (vr zi) po kojima je kolo i dobilo ime.
To kolo, dakle, vodi sam vrag-šejtan-sotona-nečastivi, koji tada upravlja ljudskim ponašanjima i odlukama onih koji su uhvaćeni u njegovo kolo, čak kad su to samo i u mislima, a oteti se iz tog kola predstavlja najveću teškoću i traži izuzetnu pamet i hrabrost.
Ovo vrzino kolo može u stvari da posluži kao slika našeg života u kojem je zlo na neki način ugrađeno u sami životni proces i predstavlja njegov dio, živi uz nas i kroz nas, stalno nas izaziva i motivira na određenu vrstu činjenja, a to nije nešto što dolazi odnekud izvana, iz nekog drugog izvora, nego iz nas samih. Kad smo u tom kolu zlo progovara iz nas samih.
Zapravo se tom slikom želi kazati da vrag nije nešto izvan nas što dolazi k nama iz nekog drugog svijeta, obuzme nas i kao neka strana sila sa nama vlada, nego je dio naše sopstvene prirode.
Pitanje je da li je zlo u nama ili u nas ulazi preko posebnog bića-sotone, šejtana, ibliza-odmetnutog meleka-palog anđela, veoma je staro i odnosi se na porijeklo zla u ljudskom svijetu i životu ljudi uopće. S obzirom na činjenicu da zlo nad nama trijumfira već gotovo dvadeset godina, za nas je to pitanje urgentno preko svake mjere.
Poznato je da se oličenja zla, a to je vrag, sotona ili šejtan, ne pojavljuju u Genezi, tj. u biblijskoj slici početaka postojanja ljudske vrste, koja počinje s prvim po bogu stvorenim ljudima (Adam i Eva ili Adem i Hava) a to je slika odnosa stvaraoca i čovjeka. Po toj slici zlo nije izvorno u stvaranju dato i ono tek praroditeljskim grijehom ulazi u ljudski svijet i svojim učincima proizvodi progon ljudi iz Edenskog vrta i uzrokuje naš život u "Dolini suza", kako se u biblijskoj tradiciji naziva naša zemlja i naše ovozemaljsko postojanje.
Time se želi reći da u svijetu u kojem vlada bolji zakon nema zla i da smo zlo proizveli mi ljudi i to tako što smo se oglušili o zabrane koje su nam date uporedo sa blagodatima edenskog života i da ga mi otada stalno proizvodimo zbog praroditeljskog grijeha i nečega što se s njim uselilo u našu sopstvenu prirodu, ali da ga se možemo i osloboditi, jer znamo otkuda ono dolazi i šta znači, te da ga možemo prognati iz svojih života, naravno, ako to želimo i ako za to imamo snage.
Za takav čin je, međutim, nužna velika želja i još veća snaga, i to moralna snaga, jer se zlo ipak duboko ukorijenilo u naše življenje i javlja se kao cijeli niz izazova i to gotovo najviše u formi brojnih nezasluženih užitaka raznih vrsta i mnogo toga drugoga što nas kao ljude podvodi pod volju vraga ili šejtana, odnosno uvodi nas u vrzino kolo življenja mimo božjeg, ali i mimo ljudskih zakona.
Dugo je među ljudima trajala rasprava o porijeklu zla. Naime, ljudi su s pravom oklijevali da priznaju da je u samom činu stvaranja svijeta i čovjeka stvoreno i zlo, jer bi to osporilo prirodu stvaranja kao čina milosti stvaraoca i oduzelo mu jedno od bitnih svojstava najsavršenijeg i najvišeg bića.
Takvo biće, naime, ne može, kako to čini čovjek motiviran sotoninim duhom, da stvara zlo i ono je svojom prirodom osuđeno da stvara samo dobro, što ga čini utočištem spasa i nade za ljude. Kakva bi to milost višnje sile bila kad bi nas od početka postojanja osudila da naporedo sa dobrom dobivamo i zlo kao soluciju za naša djela i kao sadržaj našeg života.
Uostalom, na pitanju u vezi s tim da li zlo jeste realitet iste vrste kao i dobro i da li nastaju naporedo dolazilo je do rasprave ne samo u teologiji nego i u filozofiji od njenog postanka, tj. još od Sokrata i Platona. Na to pitanje nadaju se i dva moguća odgovora, a oba se javljaju kao dva legitimna ljudska stava.
Ako sve ono o čemu možemo da imamo ideju jeste vječna i savršena realnost, onda mi, kako god imamo ideju o dobru, a da je imamo osvjedočujemo se tako što iskušavamo i činimo dobre stvari u našem životu, možemo da imamo i ideju zla, o kojem se, također, osvjedočujemo svaki dan u našem iskustvu, te moramo zaključiti da, budući da postoji ideja zla i ono je jedna savršena i vječna realnost.
Odatle do ideje o dva boga - boga dobra i boga zla - samo je jedan korak. Nakon istraživanja koja su u oblasti porijekla temeljnih ideja grčke filozofije i misaone tradicije izvršena zadnjih tridesetak godina, a koja mi nismo dovoljno pratili zbog toga što smo bili u službi zla, jer smo se međusobno ubijali, mi danas znamo da su Grci do tih ideja došli posuđujući mnogo toga od svojih prvih susjeda Iranaca i Mezopotamaca i to preko Jonije u koju su se naselili u svojoj najranijoj historiji (Trojanski rat) i u vrijeme nastanka njihove misaone tradicije. Sve se to zbivalo u periodu prije velike klasične epohe grčke kulture, tj. prije njenog sjajnog jonskog i atičkog perioda (Talesa, Anaksimena, Anaksimandra, Heraklita, Demokrita, Sokrata i Platona itd.).
Dualizam, koji je logična posljedica ovakvog mišljenja i koji je drevna istočna misaona konstrukcija, ostavio je i kod nas u Bosni i Hercegovini traga u obliku učenja Crkve bosanskih krstjana koja je i od Zapadne i od Istočne kršćanske crkve bila proglašavana heretičkom i to dualističkog smjera.
Svejedno, bilo kako bilo, u samoj osnovi kao i u drevnim vremenima, u našoj zajedničkoj indoeuropskoj duhovnoj tradiciji ostalo je pominjanje vrzina kola, a mi tu sliku vražjeg posla, odnosno miješanja vraga u naše ljudske poslove i to preko nas samih, doživljavamo i dan-danas, osobito kada govorimo o slici naše političke realnosti i odsustva znanja, volje ili mogućnosti da se politika prakticira na način koji bi proizvodio dobre posljedice po sve nas, iz čega možemo zaključiti da se može biti ipak i ovdje radi o prisustvu neke posebne snage i prepreke za našu politiku, koja nju i njene protagoniste onemogućava da nađu racionalne, logične moralno vrijedne solucije za naše goruće probleme.
Može biti da stvar leži u tome što je i sama politika po sebi vražja stvar, stvar koja se otima razumu i logici, da je ona stvar koja legalno i legitimno sadrži vražje stvari, kao što su laganje, kriva obećanja, neizvršavanje obećanog, obmane raznih vrsta i jednostavno da se služi starim zanatom zavođenja koji i jeste vražji zanat, jer sadrži intenciju da se nekome oduzme pamet i moć logičnog mišljenja i da ga se podvrgne sopstvenoj volji, da se dogodi ono što se događa u vrzinu kolu, a to je da ljudi izgube glavu i čine ono što nikako i nikada ne bi trebali i smjeli da učine.
A, naša politika već dugih osamnaest godina čini i postupa sa nama kao što vrzino kolo čini s igračima koji se u njega uhvate, vrti nas i čini da gubimo pamet, mišljenje, strpljenje i da utječe na nas da započinjemo uvijek nanovo činiti sve ono što ne bi smjeli i trebali, osim da se odreknemo usluga i zasluga naših političara čiji su bilansi za sve nas inače i kako je to mnogostruko dokazano bili katastrofalni.
Vjerujem da niko od nas ne bi mogao navesti nijedan dokaz, činjenicu ili razuman razlog koji bi govorio o tome da nas je naša politika nečim obradovala, da nam je nešto donijela što bi pozitivno utjecalo na naš ukupan život, da nas je sve dovela bliže izlasku iz permanentne krize u kojoj se nalazimo od početka i od vremena od kada je politika, umjesto oružja koje nam je donijelo ogromna stradanja, a koje je ona sama uvela u naše živote, počela da rješava enigmu našeg postojanja. Sve više izgleda da će to trajati do kraja našeg ili do kraja svijeta uopće. A, on, čini se, nije ni tako daleko.
Može se, nasuprot ovome, dokazati kako je naša politika za ovih proteklih dvanaest godina, od kraja rata naovamo, izgradila cijelu hrpu do tada nepostojećih prepreka, provalija, omraza i smetnji među nama, i to navodno na putu normalizacije života i dovođenja ove zemlje u stanje i funkciju normalne zemlje i države koja funkcionira na demokratskim, racionalnim i efikasnim principima i načinima života jedne države i jedne društvene zajednice, ili kako to naši političari vole da kažu, ali to stvarno ne misle, na putu europskih i auroatlantskih integracija.
Zbog toga treba ozbiljno razmišljati o razvlašćenju svih tih ljudi i dovođenju sasvim novih ljudi na kormilo ovog ohrdanog broda koji se naziva država Bosna i Hercegovina. Ali uz to, treba pokušati dovesti novi soj ljudi kojima će od strane nekih ozbiljnih ljudi, ne onakvih kakav je bio Holbruk, biti jasno i decidno ocrtana putanja njihovog kretanja i kormilarenja tim brodom.
Dosta je više varanja i obmana svih vrsta, dosta je uzurpacija, smetnji, netrpeljivosti i laži koje naviru sa svih strana i iz svih pora onoga što se naziva politika i upotreba svih sredstava kojima se ona kod nas danas vodi, a prije svega, jedne beskrajne primitivne i zbog toga na sve otporne demagogije.
Na kraju krajeva i prije nego što svi zviznemo i pređemo na psihijatriju da se o nama konačno počnu brinuti stručnjaci koji nešto znaju o onome što nas sve boli, a to su naše glave i naše mišljenje, a ne amateri i imposteri, a naše društvo i sada već liči više na odjeljenje neke ogromne psihijatrijske klinike nego na normalno ljudsko društvo, moraju se dogoditi bitne promjene.Niko od nas momentalno ne zna kakve i u kojem smjeru, a niko nas i ne pita za to, jer smo svoju volju predali u ruke ljudi koji je zloupotrebljavaju. Ipak, mi znamo onoliko koliko je dovoljno za one kojima i ne ostaje ništa drugo do glasanje, a to je da im oduzmemo mandate predstavljanja i odlučivanja u naše ime. A, mi možemo reći samo ako bog dragi dadne, ljudi neće dati, to je sigurno. Suviše su se zaigrali u vrzinu kolu.