Dva su političara u novijoj istoriji odredila sudbinu srpskog naroda. Jedan je bio Slobodan Milošević, a drugi Zoran Đinđić. Jedan je uništio sve srpske šanse i prokockao sve pružene prilike, pokvario i ono što je do tada bilo dobro. Drugi je, za kratkog bavljenja politikom, preokrenuo srpski usud u "novi početak", ali za kratko. Ubijen je u atentatu koji je zaustavio sve.
Njihov politički bilans je nesamjerljiv. Jedan je direktni krivac za opšti srpski, nacionalni, društveni, politički, ekonomski i moralni rasap u raspadu Jugoslavije i ratovima za njeno nasljeđe. Drugi je nastojao zaustaviti pad i pretvoriti ga u početni uzlet, ako baš ne let. Slobodan Milošević i Zoran Đinđić simboli su dvije različite politike, koje stoje jedna nasuprot drugoj i koje se i danas bore, iako su njeni protagonisti odavno mrtvi. Izbor između ove dvije politike je radikalan, tako da je moralo doći do direktnog sudara njih dvojice, u "titanskoj borbi", u kojoj je ovaj drugi morao pobijediti prvog, po cijenu smrti, kako bi preživjela država i narod. Tako je i bilo. Rijetki su filozofi na vlasti. Zgrožen ubistvom Sokrata i držanjem atinskih političara, grčki filozof Platon je izrekao svoj čuveni aksiom: "Sve dok vladari ne postanu filozofi, ili filozofi vladari, svijet neće biti bolji." Istorija pokazuje drugačiji smjer. Intelektualci po najopštijem vjerovanju nisu za vladarske dužnosti. Bilo ih je u prošlosti, tu i tamo, poneki. Većinom su bili neuspješni. Platon je kao savjetnik kralja Sirakuze na Siciliji, Dionizija Mlađeg, jedva spasio živu glavu u tamošnjim političkim borbama. Najviše uspjeha imao je Marko Aurelije, rimski filozof, stoik i car, koji je bio uspješan vladar i mudar mislilac. Konfučije je bezuspješno obilazio male kineske kneževine tražeći vladara kome bi ponudio svoje savjetničke usluge za dobru vladavinu. Nikolo Makijaveli je tražio ličnost svoga vremena koja bi ujedinila Italiju i napravila je državom, po uzoru na njegova politička shvatanja. Nakon pada komunizma, za predsjednika Češke izabran je Vaclav Havel, disident u doba komunizma, borac za ljudska prava i dramski pisac, a u Bugarskoj je predsjednik postao filozof Željo Želev. I to je sve.
Naša srpska nesreće je u tome što smo u momentu pada Berlinskog zida i završetka hladnog rata, u trenutku ponovnog otvaranja nacionalnog pitanja, koje je postalo prvorazredno političko pitanje, na čelu nacionalne države Srbije imali komunističkog autokratu Slobodana Miloševića, a ne jednog demokratu, poput Havela, Želeva, Kučana, Valense, koji je zloupotrebljavao nacionalnu ideju Srba i patriotizam naroda za održanje jednog propalog režima, stranke na vlasti i lične vladavine. Jedno prolazno pitanje, kao što je opstanak vlastitog režima, Milošević je podredio dalekosežnom strateškom pitanju modernizacije srpske države i opstanka srpskog naroda, u vrijeme i nakon disolucije Jugoslavije. Dokaz tome je da je njegov lični režim preživio raspad Jugoslavije, dok nije definitivno srušen masovnom narodnom voljom na izborima, nakon pokušaja još jedne izborne krađe, ali nije država srpskog naroda, mnogi Srbi kao ni njihove autonomije u srpskoj Krajini u Hrvatskoj i na Kosovu. Srbi nisu imali svoga Havela, pa čak ni Đilasa, naravno Milovana. Srbija je imala filozofa na vlasti, jedan jedini put u svojoj istoriji, i ubila ga.
Zoran Đinđić je bio prvi demokratski izabrani premijer Srbije i politički reformator, koji je doživio nesrećnu sudbinu mnogih reformatora. U skladu s opštim iskustvom, po kojem "nema srećnih reformatora". Zašto filozofi ne postaju vladari? Zoran Đinđić je živio iza velikog zida i vidio je šta se dešava u svijetu, za razliku od Slobodana Miloševića, koji je živio unutar zidina vlastite autokreature, koju je sam stvorio i čiji je zatočenik bio. Kad su mnogi napuštali Srbiju, Zoran Đinđić se sa Zapada vratio u Miloševićevu "monotoniju neslobode". Na našu nesreću, Zoran Đinđić je bio ona poželjna, ali zakašnjela promjena, koja je trebalo da dođe početkom devedesetih, umjesto deset godina kasnije! Zoran Đinđić je zaslužan zato što je u srpskom društvu ponovo pokrenuo talas političkog idealizma, bez koga nema nikakve političke akcije, zato što je Srbiji, umornoj i bezidejnoj, pružio nekoliko živih političkih ideja, zato što je probudio optimizam obamrlog naroda, zato što je u politiku vratio njenu utopijsku dimenziju, snagu vjerovanja i borbe za jednostavne ljudske i društvene vrijednosti. U njegovoj politici svaki čovjek je mogao da prepozna i izgradi svoj vlastiti san i ličnu utopiju života. Pri tome, nije gradio harizmu političara-spomenika, kakvi su bili prije njega. Baš onako, kako je za njega rekla Vesna Pešić: "Đinđić nije bio moćnik. On nije to želio. On je bio, ipak, filozof." On je bio rijetka vrsta među političarima, izuzetak od pravila. On je prvi koji je u sebi spojio vrhunsko obrazovanje filozofa, koji ima znanje i praktičnu vještinu političara, koja zahtijeva sposobnost i odgovornost državnika, koji mora poznavati mentalitet naroda i psihologiju ljudi. Kao rijedak spoj filozofskog vizionara i političkog pragmatičara, on je prepoznao prijeku potrebu modernizacije srpskog društva. Napisao je knjigu "Jugoslavija kao nedovršena država", a sudbina mu je dodijelila da bude premijer nedovršene Srbije. On je jasno spoznao da Srbi zadnjih dvjesta godina samo pričaju o državi, a praktično je zloupotrebljavaju, održavajući tako jedno srednjovjekovno društvo koje je potpuno zapostavljeno. On se dohvatio najtežeg mogućeg zadatka, koji može zapasti jednog političara i državnika, da preokrene i preusmjeri nacionalnu mitološku svijest Srba, koja je do tada lebdjela u visinama "nebeskog naroda", u pravcu opšteg demokratskog razvoja, prije nego ova skonča u "pustinji realnog". On je bio ponajbolji dijagnostičar naše kolektivne nacionalne bolesti, koji je htio biti i naš terapeut, ali nije uspio, jer nema izlječenja bez nas samih i našeg doprinosa tome. On je htio promjene nas samih, sa nama samima, na šta mi nismo bili spremni. Đinđić se upustio u najtežu borbu, protiv nacionalnog mentaliteta, koji su kvarili lažni proroci, kvazinacionalni heroji i prodavci magle, gorljivi šarlatani, koji javno plaču nad kolektivnom nacionalnom sudbinom, ali za tu promjenu nisu spremni žrtvovati ni gram vlastitog komfora, javnog statusa, lične blagodeti i pritom se sami mijenjati i raditi na svojoj preobrazbi. On je imao onu političku sposobnost, tako rijetku u našoj politici, koju je Žak Derida nazvao "sposobnost djelovanja u protivvrijeme". "Srbija će biti bolja nego što jeste, ako svi mi budemo bolji nego što jesmo." Ova njegova izjava odgovara onoj poznatoj rečenici američkog predsjednika Džona Kenedija: "Ne pitajte se šta vaša zemlja može uraditi za vas, već šta vi možete uraditi za svoju zemlju!" On nas poziva na najteži mogući zadatak, na preobazbu samih sebe, što mi iz oportunizma, kao sitni kalkulanti, političke šićardžije i šverceri vlastih života, nismo bili spremni učiniti.
Ubistvo Zorana Đinđića imalo je razorne posljedice na srpsko društvo i državu. Ubijajući njega, Srbija prošlosti ubila je Srbiju budućnosti. Srbija starosti ubila je svoju mladost. Srbija očeva ubila je moguću Srbiju svojih sinova. "Otpadnička država" pucala je u društvo, "ancien regime" u "novu društvenost", kontrarevolucija u revoluciju nade.