Minuta počinje sekundom, sat minutom, dan satom, a sedmica danom.
Ovdje gradaciju završavam, pošto nisam siguran čime započinju mjesec i godina, ali sam siguran da, kako život počinje rođenjem, tako epoha počinje događajem, koji se rađa iz ideje. Svakakvih je ideja bilo u prošlosti, a jedna od njih, hvaljen bio onaj kome je prvom pala na pamet, ideja je velike srpske države, koja je mijenjala uređenje, granice, vladare, preživjela mnogo toga i sad je tu gdje jeste, na pragu jedne nove epohe.
Da li je ideja moderne srpske države rođena usponom Stevana N. ili padom Slobodana M., ako takva pitanja uopšte smijemo postavljati mi iz Bosne, zavisi od perspektive, od samog poimanja te sintagme, a konačan sud, stav koji će biti opšteprihvaćen, datum koji će biti slavljen, izreći će pametniji ljudi od mene, nekada u budućnosti, kad odavno više ne bude dileme da smo mi iz Bosne i ovi iz Srbije dva naroda, kad to bude potvrđeno i pečatom stručnjaka ozvaničeno, kao što je postalo jasno da su Crnogorci narod za sebe i da nikakve veze nemaju sa Srbima, o, kako smo samo bili u zabludi vijekovima.
Propali austrijski student Akademije lijepih umjetnosti rekao je jednom prilikom da ćemo ili ovladati našom sudbinom ili propasti, te Srbi, užasnuti mišlju o propasti, odlučiše da ovladaju istom. Bez suze u oku odbaciše ono izlizano "za kralja i otadžbinu", ne mareći pretjerano za očeve i djedove koji izgiboše uz taj poklič, oni ih ionako ne vide, daleko su, negdje na Kajmakčelanu ili u Jonskom moru, ko će im ga znati. Nastupi period srećan i berićetan po srpski rod, moglo se putovati gdje se htjelo, bez obzira na to što se dalje od Makarske i Čanja nije išlo, tu je vazda bilo najljepše. Radilo se, sadilo i gradilo, za cijenu se nije pitalo, nismo mi takav soj, k'o oni Škoti, il' k'o Švabo što u svaku marku gleda.
Prođe i to, zavadiše nas dušmani, bezbel Englezi il' Amerikanci, oni su kumovali i 27. martu u Beogradu, 9. oktobru u Marselju, a po svoj prilici i 28. junu u Sarajevu. Elem, i jest bilo glupo, a nije nam ni priličilo, te '91. da se k'o ljudi raziđemo, a da se ne pokaže ko je u pravu, a ko u krivu, pa smo, odlukom naših srčanih vođa, uzidali nove žrtve, udove, ko je šta imao, u ideju parlamentarne demokratije.
Oprobaše se Srbi u tom novom ruhu, u ruhu demokratije, koje je često izgledalo istovremeno preusko i preširoko, ponekad i po dva broja veće, ponekad knap, a gotovo uvijek iznošeno. U modu se ne razumijem, stoga nije na meni da sudim, pa samo prenosim što se po osmijesima koje je ova pojava mamila na licima svjetskih lidera dalo zaključiti i ono što se u novinama moglo pročitati, i to na engleskom i njemačkom, što samo povećava značaj napisanog, da Srbi uvijek nose prošlosezonsko, kaskajući za ostalima po koju godinu, a nerijetko i deceniju.
Smjenjivali su se intelektualci na čelu srpskog naroda, no niko nije uspio da odgovori prohtjevima srpskih kćeri i sinova, čiji su se preci služili noževima i viljuškama u vrijeme dok se na francuskom dvoru jelo rukama. Nisu bili dobri ovi iz domaćih škola, a ni oni što su se školovali u inostranstvu, u ostalom, inostrane škole su nam poslale Milana Stojadinovića, Slobodana Jovanovića, a i stanovitog bravara koji je napravio hvale vrijednu političku karijeru na ovim prostorima.
Konačno, došli su ljudi iz naroda, koji uz blagoslov najviših crkvenih otaca, pri čemu te crkvene oce ne treba dovoditi u vezu sa onim crkvenim ocima koji prebijaju motkama do smrti, potpuno su različit soj, samo su im krov, učenje i krst koji ljube isti, ostalo je sve drugačije, dakle uz blagoslov tih drukčijih crkvenih otaca, obećavaju ovom napaćenom narodu bolje sutra. Neki te nove, narodne ljude optužuju za izdaju, al' šta je izdaja, ako ne samo riječ, jer kad bi se dublje o toj riječi promišljalo, trag bi nas lako mogao odvesti nazad na naše pretke, mogli bismo se zapitati od koga to mi potičemo, da li od onih što izgiboše uz Lazara na Kosovu, ili od onih drugih, koji se na Kosovu ne pojaviše, a pošto znamo da mi korijene vučemo od herojskih predaka, našli bismo se pred nepremostivom logičkom barijerom, jer je znano da oni što izgiboše više nisu u mogućnosti da stvaraju potomstvo, tako da pitanje izdajstva nećemo povlačiti, na kraju krajeva, možda su se u prvim zakletvama ti ljudi iz naroda samo šalili, a sad su ozbiljni.
U slučaju da nove vođe zastrane, tu je, na svu sreću, dijaspora da kratkim kritičkim osvrtima Srbe vrati na pravi put, jer ljudi u dijaspori znaju šta valja, a šta ne valja, probali su i jedno i drugo, uvidjeli prednosti i mane, tako da s punim pravom može da sudi i hvala joj na tome. Zašto samo kratke osvrte? Zato što sve drugo zahtijeva ne samo riječi, djela, žrtve, a ljudi u dijaspori su iznad toga, tako se na Zapadu ne radi, te su kolumne, crtice, komentari i zlata vrijedni savjeti sasvim dovoljni i na mjestu.
No, ako ni to nije dovoljno, aktiviraće se intelektualne elite, koje su toliko puta pritekle u pomoć izbavljenju srpskog roda, nesumnjivo da će se odazvati i ovaj put, ukoliko se za tim javi potreba. Intelektualci su najbolji lakmus opšteg stanja i odnosa između vlastodržaca i naroda, jer, kako je to Antonio Fero jednom prilikom lijepo primijetio, intelektualci koji se osjećaju kao zatočenici u režimima gdje vlada sila, zaboravljaju da se intelektualna produkcija uvijek uvećavala u autoritarnim režimima. Bogu hvala na sedamnaestogodišnjem snu domaće intelektualne elite, na potvrdi demokratije i uzajamne ljubavi naroda i vlasti.
Samo da Bog da zdravlja i sreće širokogrudim srpskim vođama, koji Srbima nesebično vladaju, mudrosti crkvenim poglavarima koji ih podržavaju, živjeli srpski gradovi Montreal i Čikago, živjeli srpski intelektualci i da u miru dočekaju penziju, i redovnu trinaestu, što da ne, zaslužili su, te da poživi dugo i u zdravlju srpski kralj, iliti long live the king, pošto su me učili da je nepristojno govoriti o nekome na jeziku koji ne razumije, uz iskrene želje da neko, nekada, Njegovom Veličanstvu ponudi kompletan prevod ovog teksta u kome je pomenut, da ne bi, zabunom, pomislio da Mu se izrugujem.