Čini mi se da gubim zdrav razum kad gledam onu reklamu za dječju čokoladicu kinder bueno, kad vampir uskoči kroz prozor i prikolje zgodnu kokicu što jede pomenutu čokoladicu. Čini mi se da gubim zdrav razum i kad gledam onu reklamu za šampon za kosu, kad riba ribi kaže: "To nisam ja, to je moja šauma". Ili što onaj klinac hoće da kaka kod Karla...
Kao da lagano gubim zdrav razum... Iako pijem vitamin B, aspirin 100, mnogo tečnosti, a naročito vode, iako sedmično pročitam bar dvije knjige, ne gledam turske serije, ne bavim se politikom, ne slušam turbo folk..., situacija se iz dana u dan, sve više i sve zabrinjavajuće, razvija li, razvija.
Nemam pojma ima li čak ikakvog smisla ova rečenica s početka, što iz ugla psihijatara, što lingvista, jer izgubiti zdrav razum je eventualno isto što i - nemati ga, ali nema veze. Meni se i pored ovih dilema i dalje čini kao da gubim zdrav razum..., i što je najgore, dešava mi se isto kao u onim slučajevima kad vam se nešto nezamislivo desi, a onda čujete da se to isto, još juče ili prekjuče, desilo i Peri, Miki, Simi... Jer, ja ovu svoju zabrinutost otvoreno dijelim s prijateljima, a oni me gledaju, pa se čude i onda konstatuju da se i njima čini da gube zdrav razum. Prilično komplikovana situacija, zar ne, a usložnjava se tim više što se svaki problem generalno rješava u krugu prijatelja, pa kako sad kolektivno izaći iz kolektivnog stanja gubljenja zdravog razuma? Ako nam je neophodna pomoć doktora, onda bi nam trebala i kolektivna terapija?A šta ako se i doktorima čini da gube zdrav razum? Eto novih komplikacija. Baš da poludiš.
Čini mi se da gubim zdrav razum kad gledam onu reklamu "i ovce i novce" i ne mogu da shvatim da je neko zdravorazuman mogao da produkuje čitav serijal idiotskih igrokaza u kojima crna ovca (a glas je ovna) reklamira tamo nekog telekomunikacionog operatera. Pa, ljudi, to je prestrašno. I niko ništa. I nema kraja.
Čini mi se da gubim zdrav razum kad gledam onu reklamu za dječju čokoladicu kinder bueno, kad vampir uskoči kroz prozor i prikolje zgodnu kokicu što jede pomenutu čokoladicu.
Čini mi se da gubim zdrav razum i kad gledam onu reklamu za šampon za kosu, kad riba ribi kaže: "To nisam ja, to je moja šauma". Ili što onaj klinac hoće da kaka kod Karla...
A tek ona kampanja "Hoćemo pravnu državu", s infantilnim crtežima i kaubojskim fontom šupljecrvenih slova! Ili je namijenjena retardima ili maloumnima? Ma, hoću ja pravnu državu, a ne tupavu kampanju!
Pretprošle subote, negdje oko jedan iza ponoći, opušteno gledam film, muž naravno spava, kad se oglasi zvono na interfonu. Ja ništa. Opet zazvoni. OK, pomislim, neko zaboravio ključ od ulaznih vrata, pa da se nađem komšiji... Dignem slušalicu, sve s ono "molim", kad neki lik reče: "Otvorite, Komunalna policija". Tu se ja, u sekund, zamislim i priupitam: "A) Kako ja da znam da ste Vi komunalni policajac? B) A šta u ova doba po zgradama uopšte komunališe dotična policija?" Lik, super, super ljubazan (što mora na ovom mjestu javno da se prizna), pita: "Pa jeste li vi ta i ta i jeste li vi maločas prijavili preglasnu muziku u kafeu u prizemlju?" Tu ja nastupam s prvim: "Moooooooooooooooolim, ja zvala Komunalnu policiju?????????? Gospode Bože, gledam televiziju, niti čujem niti konstatujem muziku..." Komad se izvini i ode. Ja brže-bolje na balkon - vidim, stvarno, uniforma, kapa... policija!
Zapalim cigaretu i kontam - šta ovo bi? Nakon odgledanih par hiljada SieSAjeva ja da ovo ne istražim... Ma, nema šanse. Uzmem slušalicu, pa informacije, lijepo molim broj Komunalne policije, ukucam isti, javi se dežurni. Predstavih se i upitah: "Šta ovo bi na toj i toj adresi?" Čovjek se izvinjava, ali i iskreno izjada - razotkri svoju SieSAj situaciju - izvjesna dama, komšinica sa drugog ulaza, prijavila je slučaj na moje ime! "Moooooooooolim", kažem (drugi put) ja: "Dajte mi broj s kojeg je zvala. Dotičnu ja poznajem." Zovnem... hop, javi se sin, pa tutnu tati slušalicu kad ču moje ime, a tata će ti: "Hej, ćao Lili, šta ima", sve s osmijehom. Pola dva poslije ponoći, a on meni "hej Lili". "Ma šta hej Lili, daj ženu!" Javi se dotična, glasom zblanutog tetrijeba ruževca... I da skratim, rekoh ja njoj sve onako na obraz, što starobanjalučki, što komšijski, što ljudski... "Gdje ti je hrabrost, ženo, pa da prijaviš i cinkariš pod svojim imenom i prezimenom, sram te bilo, radiš u Ministarstvu pravde, a muž u Ministarstvu unutrašnjih poslova! Je li se tako ponaša ozbiljna državna administracija... Sram te bilo", kažem stoti put ja, skroz, ali skroz iznervirana. Naravno, sve ovo se odvija u ogromnom oblaku dima od cigareta, zapalio i muž, sav izrezbaren od sna i jastuka. Ne konta kad i kako započe ova ponoćna drama. Na brzaka mu prepričavam i zamolim ga da siđe do kafića i objasni ljudima da mi nismo iz šume i da nama njihova muzika ne smeta. I odgledam kraj filma.
Kao da lagano počinjem da gubim zdrav razum, kažem vam... Stalno tako nešto, iz dana u dan. Šta se ovo dešava s narodom, pitam se, a nigdje odgovora.
Smetnuh se kad u četvrtak, 15. septembra, pročitah u novinama da jedan agilni sarajevski kulturni radnik odlučno najavljuje višednevni javni protestni performans na nekoliko lokacija, sve s utvrđenim rasporedom, od - do časovima, ali se, u slučaju kiše, lokacije odlučnih performansa pomjeraju ka najbližim natkrivenim prostorima? To mu dođe kao ono - počinjemo štrajk glađu, čim ručamo... Ljudi moji, pa gdje to još ima...
A tek ovaj Vikiliks i depeše o našim selebritijima? Lako je nepismenima, lako je onima što ne znaju šta je računar, što ne surfaju Internetom. Kao i onima što ne znaju engleski. Ali, šta će biti s nama, ostalima? Hajde budi normalan od onih silnih podataka. I još sačuvaj razum. Ali nije meni što to piše, nego što nam se uvijek isto ponavlja. Znate onu čuvenu scenu iz predstave/filma "Sveti Georgije ubiva aždahu" Dušana Kovačevića, kad žandar Đorđe u kafani punoj moralnih bijednika baci na sto sva njihova pisma, koja su opanjkavajući jedni druge, dostavljali vlastima... A, sjećate li se Alekse Žunjića, sreskog špijuna Branislava Nušića? Ma, nema nama spasa. Ponestaje razuma. Život uselio u teatar apsurda...
U bunilu mi, kako i priliči, svašta pada na pamet. Tako mi na primjer padne na pamet, šta ako ne uspijem da spasim ovo malo preostalog razuma? Pa se naoružam. Pravno gledano, za sve što pobijem ima da ne odgovaram. Sjetite se slučaja iz Doboja. Ili par stotina američkih filmova.
To što ću malo kod psihijatra, pa šta. Kako je krenulo, faliće nama kreveta.