Simo Marić iz sela Vitovlje, kod Travnika, u proteklom je ratu izgubio sina. "Imao je 21 godinu. Poginuo je kao vojnik na liniji. Otac za to ne krivi svoje komšije", objavljeno je u reportaži novinara CIN-a.
Marić je novinare u svom selu dočekao s komšijom Suadom Smajićem. Sjećanje na rat sažeo je u rečenicu: "Nije on pogodio mene, nisam ja njega i, evo, sad se pogađamo sa pečenjem i lijepom pričom." Simo je ubijeđen da bi mu njegove komšije pomogle u bilo čemu kada bi im zatražio uslugu.
"Vraća se ponovo onaj sistem i ono da se gleda ko je čovjek, a ne kako se zove", reče Simo Marić dok ga bosanskohercegovačka stvarnost, nažalost, demantuje sa svih strana.
Da smo daleko od vremena u kojem su čovjek i ljudskost najvažniji, potvrđuju brojni primjeri koji i ne moraju imati nikakve veze s tragedijama preživljenim u ratu. Dovoljno je otići do ambulante porodične medicine u kojoj vas proguta sistem osmišljen tako da pojedinca slome procedure traženja običnih i velikih uputnica, ovjeravanja, naručivanja i čekanja. I ljekarima i medicinskim sestrama na šalterima i te kako je važno kako se zovete, jer "zvučna" imena i prezimena mnogo brže dolaze na red za pretrage i preglede.
Još kad se iz mirnodopskog doba odmaknemo u prošlost (koju nikako da ostavimo za sobom) vidimo samo brojke, sistem zločina i njegovog poricanja ili pravdanja. Za čovjeka u takvom sistemu nema dostojanstvenog mjesta ni u zemlji. Ni tu ga sistem ne pušta na miru, jer propisuje i diktira kome se smije odavati pošta i šta je prikladan način njegovanja sjećanja na mrtve.
Tako je, na primjer, gradonačelnik Prijedora Marko Pavić zaključio da je lokalnoj vlasti neprihvatljivo obilježavanje stradanje Hrvata i Bošnjaka na način da se, nošenjem bijelih traka na rukama, javnost u miru podsjeća kako su se Prijedorčani 1992. godine morali obilježavati da bi ih se moglo razlikovati od Srba. Zato je nedavnu komemoraciju za oko 3.000 ubijenih Prijedorčana gradonačelnik Pavić nazvao običnim slavljem i gej paradom. Uslijedile su reakcije udruženja žrtava i Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske koje traže Pavićevo izvinjenje zbog ove uvrede. Kao ni u ranijim slučajevima, kada je Pavić porodicama ubijenih osporavao pravo na obilježavanje stradanja, ni sada ne reaguju odbornici iz Skupštine grada Prijedora. Možda "samo" mudro šute zato što, ili znaju da gradonačelnik nije mislio ozbiljno ono što je izgovorio pa čekaju da objasni šta je zapravo rekao ili su im materijalne pogodnosti sistema u kojem rade mnogo važnije od ubijenh sugrađana.
Kada se Pavić prije dvije godine, na Dan borbe protiv fašizma, usprotivio okupljanju logoraša pred nekadašnjim logorom "Omarska" povezujući bivše zatočenike sa fašistima, iz gradske vlasti naknadno je reagovao samo - gradonačelnik osobno. Objasnio je da je protiv ovakvih komemorativnih skupova, jer će učesnici "izliti svoje ogorčenje i mržnju ostavljajući Prijedorčanima zlo sjeme, s kojim će se kasnije morati boriti i prevazilaziti ga". Na kritike kako je ovo, blago rečeno, pogrešan i uvredljiv način borbe protiv mržnje (i) u njegovom gradu Pavić je potpisnici ovih redova održao lekciju iz istorije poentirajući da ona ne poznaje njegovu stvarnu pomiriteljsku ulogu, jer je "zelena". Uz naivno dobronamjernu pretpostavku da je ovom bojom aludirao samo na mladost i neiskustvo "zlonamjernog" kritičara, za pretpostaviti je i da će Pavić ponovo ponuditi svoju, dakle, najautentičniju verziju izjave o "gej paradi i slavlju" održanim u znak sjećanja i na 103 djeteta ubijena u proteklom ratu.
Izvinjenje neće uputiti niti porodice žrtava to treba da očekuju. Ne treba da očekuju ni javni protest bošnjačkih odbornika u Prijedoru, jer bi pojedinačnim istupom iskoračili iz sigurnog kolektiviteta u kojem je najvažnije ne zamjerati se sistemu pa i po cijenu da sve relativizirate i time pogazite dostojanstvo mrtve djece i njihovih roditelja.
Pristajanjem na politiku da majci i ocu neko drugi treba određivati kako će se i kada sjećati svog ubijenog djeteta stvara se nova mržnja i odgajaju se novi naraštaji kojima će (i zvanično) biti prihvatljivo da se za vlastito dobro bore isključivo činjenjem zla drugom i drugačijem. Naše podneblje, u kojem gotovo da nema dana bez komemoracije žrtvama ranije mržnje, nije mjesto na kojem se huškačke i uvredljive poruke vođa mogu prihvatiti samo kao puka politička borba za očuvanje svojih pozicija. Uvrede izašle iz usta političkih "uglednika" i moćnika (jer Pavić nije usamljen primjer) pokreću lavinu emocija zbog kojih je u histeriji teško razlučiti ko je stvarno žrtva, ko zaslužuje poštovanje, a ko prezir. Tako stvorena histerija među nekadašnjim zaraćenim stranama budi one što im i nije mrsko razmišljati o osveti.
Simo Marić, junak s početka ove priče, i još mnogi njemu slični očevi i majke, zaslužuju mnogo više od huškanja na nova ubijanja. Marić, srećom, ima još dva sina, koji će, uprkos svemu, po uzoru na oca, svoju djecu učiti da je najvažnije ko je zaista čovjek, a ko samo čovjekoliko biće sklono vrijeđanju i gaženju svega ljudskog.