Tri naša javna televizijska emitera neprestano su u sporu, a BHRT, Federalna TV i TV Republike Srpske glože se na prvom mjesto oko novca. Ne samo da ove televizije prigovaraju jedna drugoj da nepravedno dijele novac od TV pretplate, nego su nezadovoljne što se hvale svojom gledanošću, koja nije baš sasvim istinita. Treba znati da televizijama koje imaju stanovitu gledanost oglašivači rado nude svoje reklame, a naravno i novac.
No, kao da su javni servisi zaboravili svoju ulogu koja je svugdje u svijetu definisana, pa tako i kod nas, da oni moraju ispunjavati uslove da bi mogli živjeti od TV pretplate. Te javne televizije moraju imati stanoviti broj sati emitovanja dječjeg programa, pa obrazovnog, dokumentarnog i kulturnog. Uglavnom su to programi koji ne privlače veću pažnju, te je onda čudno što se ove televizije hvale da imaju veliku gledanost. To istovremeno znači da ne emituju program za koji su obavezni.
Još kojekako imaju nekakav program za djecu, ali je njihov dokumentarni program veoma upitan. Zapravo, takve emisije trebalo bi da počivaju na domaćim proizvodima, a ne na kupovini stranih dokumentaraca. Ukoliko televizija ne prikazuje domaće dokumentarno sTVaralašTVo, ovaj vid filmskog i TV kazivanja potpuno će zamrijeti. To se i događa kod nas jer gotovo da nemamo produkciju dokumentaraca, za šta su glavni krivci javne televizije.
U domenu kulturnog programa na malim ekranima potpuno je isključena domaća TV drama. Zaboravili smo kako to uopšte izgleda, jer rukovodsTVa naših javnih emitera nikako ne vode računa o ovim umjetničkim djelima, a naš zakonodavac, koji im je dozvolio da ubiru TV pretplatu, striktno je naveo da moraju posvetiti dovoljno pažnje kulturnim i umjetničkim djelima. Nije samo TV drama zapostavljena, nego su i rijetke minute koje se posvećuju ozbiljnoj muzici. Urednici se nikako ne trude da osmisle neku priču o kompozitorima ozbiljne muzike i njihovim djelima, da bi na neki način privukli nezainteresovani, neuki narod. Umjesto toga, javni emiteri se bave promocijama nekakvih pjevača, koji nemaju ni talenta ni glasa.
Zato je ta samohvala da su najgledanija televizija samo obrnuta slika ne obavljanja svoje zadaće, po kojoj mogu da ubiru TV pretplatu. Ako televizija zakupi u novinama, u printanim medijima, prostor da bi se hvalila svojom gledanošću, to je direktno kršenje svog statusa. Naš novac koji im dajemo u vidu pretplate troše na samohvalu, umjesto da ulože u kulturni i umjetnički program. A hvaleći se svojom gledanošću sebe svrstavaju u rang privatnih televizija, koje nas bombarduju neukusnim emisijama tipa "Farma" ili "preživljavanja", jer kao to narod hoće. A narod bi veoma volio da gleda gole guzice i pornografske emisije, pa me čudi što to ne obavljaju u ime gledanosti.
Koga interesuje da u udarnim terminima Dnevnika javne televizije nam prikazuju kako se svađaju sa svojim konkurentima? I onda vidimo kako se predsjedavajući UO BHTV advokat Ahmed Žilić arogantno odnosi prema novinarima, prikazujući time svu bijedu vodećih ljudi na našim ozbiljnim televizijama.
I kako ćemo onda vjerovati našim javnim emiterima kad govore o ozbiljnim političkim pitanjima? Na Federalnoj televiziji, na mnogim programima, ništa dobro se ne može saznati o Republici Srpskoj, samo se govori o ružnim događajima, što je nevjerovatno, pa tako i nije vjerodostojno. Često naše televizije prednjače u mržnji; u poređenju s političarima pokazale su se mnogo beskrupuloznije.
Zaboravlja se da naše televizije imaju ulogu i vaspitanja. U svakoj našoj kući ima televizor, pa je uloga urednika i novinara u televizijskim kućama da paze kakav primjer pružaju širokim narodnim masama. Još se ono što se vidjelo na TV-u prepričava kao gotova, provjerena istina. Moraju oni koji nam često govore s malih ekrana da paze kako ne bi mase doveli u zabludu, jer naknadno izvinjavanje neće imati mnogo efekta.
Govor je nenadoknadiv način sporazumijevanja, pa bi se njemu na TV-u morala posvetiti veća pažnja. A danas imamo situaciju da i profesionalci ne znaju da se služe jezikom, nisu još uvježbali tečan i razumljiv govor. Pa ako još znamo da na mnogim našim televizijama nema lektora, barem valjanog i naučenog, onda se ne treba čuditi da naši voditelji emisija i dnevnika često ne vladaju svojim vlastitim jezikom. Zanimljivo je da naši novinari ne znaju da izgovaraju strana imena, naročito ako dolaze izvan engleskog jezičkog područja. Tako francuska imena izgovaraju na engleski način, a vijesti iz Rusije dobijaju sa Zapada, pa tako ime velikog ruskog naučnika i nobelovca Saharova nazivaju Sakarov.
Unekoliko se može oprostiti privatnim televizijama što se dodvoravaju neukom narodnom puku, ali je nedopustivo da naši javni servisi idu istim putem zaglupljivanja gledalaca. Pa po čemu se razlikuju javni od privatnih emitera?